|
|
|||||
Janika (Jovan) Balaž rođen je 23. prosinca, 1925. godine u Lukinom selu kraj Zrenjanina u obitelji mađarskih Roma s dugom glazbenom tradicijom, što mu je dalo preduvjete da i sam postane glazbenik. Od malih nogu je zavolio glazbu i posvetio joj čitav svoj život. Obiteljsko ime njegovog oca je bilo Rač, što je bio pogrdni mađarski naziv za Srbe, pa je uzeo majčino prezime Balaž. Otac mu je bio kontrabasista, a djed je bio poznati peštanski cimbalista. Sa sedam godina nagovara roditelje da mu kupe prvu tamburu i tada na putu od Bačkog gradišta do Bečeja, zabavljajući putnike u vlaku, zarađuje svojih prvih sedam dinara svirajući pjesmice: "Kad se Ciga zaželi medenih kolača" i "Boci, boci, tarka". To su bili prvi isvirani tonovi kasnije poznatog i priznatog glazbenika i virtuoza... Janika Balaž se više od 50 godina družio s primom i postao legenda. Umjetničkim znanjem, ukusom i stilom uzdigao je narodnu pjesmu na visok nivo. Svaku interpretaciju je duboko doživljavao, jer se s narodnom pjesmom rodio, odrastao i živio. Za svoj rad dobio je mnoga društvena priznanja. S tamburom je prošao svijet pronoseći radost muziciranja širom Europe, Amerike, Afrike i Australije... Pamtit će ga se po otvorenom pristupu svakoj vrsti glazbe, koja se tamburom iz njegovih ruku mogla pretočiti u varljive trenutke kojima se životna zbilja početka i kraja može odgoditi.... ISTINSKA LJEPOTA SKROMNOSTI 12. 11. 1988. sam u nekim dnevnim novinama pročitao suhoparno sročenu vijest da je preminuo Janika Balaž, poznati primaš i dugogodišnji vođa tamburaškog orkestra Radio Novog Sada. Ta obična, štura vijest, informacija u par kratkih redaka mi se na prvi mah učinila apsurdnom, nesrazmjernom značaju koji je Janika imao po mom mišljenju. Naravno, bio sam subjektivan. Ispustio sam iz vida, ili tada još nisam razmišljao o tome da ova naša civilizacija sve više tone u nekakav svoj vlastiti autizam, nedoživljavanje. Zaboravljamo tko smo, što smo i zašto smo to što jesmo. Zaboravljamo da je lijepo ono što se nama sviđa, a ne ono za što nas drugi uvjeravaju da je lijepo. Neke bitne istine bivaju potisnute u kraj i ustupaju mjesto drugim "vrijednostima" i "važnijim stvarima" (čitaj: novcu, politici, slavi...). A upravo je Janika u mojim očima i kao osoba i kao umjetnik bio jedna od rijetkih spona koje su nas na svoj način vezale uz jedan drugačiji način življenja i shvaćanja života. Bio je nekakvo sidro koja nas je držalo da se ne otplutamo u maglu tog autističnog oceana koji se zove moderna civilizacija... Janika je bio zvijezda, ali ne zvijezda u holivudskom i danas općeprihvaćenom smislu te riječi. On je bio zvijezda zasjala na prostoru i u vrijeme koje nije podlijegalo danas nametnutim i sveprisutnim kriterijima i uvjetima da bi se bilo zvijezda. Za njegov sjaj nije bila nužna niti potrebna agresivna medijska podrška, podilaženje nametnutim standardima seksipila, mladosti i ljepote i iznalaženja svih mogućih načina za njihovo što duže održavanje. Janikinoj publici dovoljan je bio majstor Jani sa svojom tamburom i trzalicom. Jer ta publika, kao i sam Janika nisu nastali i odrasli pod reflektorima svjetskih pozornica i trendovskim pravilima, nego su iznikli iz svojih šorova, varoških kavana, salaša, iz svog načina života kakvog danas praktički više nema. Štoviše, zastupam tezu da je tambura, ovakva kakvu mi danas sviramo živjela svojim punim, izvornim izrazom i formom negdje od vremena Marka Nešića, preko svih onih primaša koje Bogdan spominje u svojim pismama pa do Janike Balaža. Svi mi koji smo ostali poslije Janike smo neka druga generacija, s televizijom, internetom, globalizacijskim procesima i načinom razmišljanja. Janiki se možemo diviti, ali on ostaje tamo u svom vremenu, jedinstven i neponovljiv. Zato sam počeo svoj tekst s datumom 12. 11. 1988. Za mene je tim datumom završila jedna epoha tamburaške glazbe koja se više ne može ponoviti. Tim datumom i kazaljka na vagi tamburaške glazbe prelazi na stranu globalizacije. Zato ne trebamo imitirati Janiku, jer je to uzaludna misija, laž. Trebamo od njega naučiti biti svoji i mnoge druge dobre stvari. Mi živimo drugačije i naša glazba je drugačija. I naš odnos prema tamburi je drugačiji, bili mi toga svjesni ili ne. S druge strane, šturost same vijesti o Janikinoj smrti se u stvari dobro uklapa u njegov način života, u onu sliku koju imam o tom čovjeku. Da, imao sam sreću i zadovoljstvo osobno upoznati tog čarobnjaka i kad bih morao u jednu riječ komprimirati svoj doživljaj njega kroz tih nekoliko minuta, ta riječ bi bila SKROMNOST. To bi bio moj dojam o njemu iz prve ruke. Potkrijepit ću ga sa Bogdanovim riječima o Janiki kao sviraču: "Janika je pratio ljude..." Znači, ne vodio, nego pratio. On je ustvari bio netko tko je de facto vodio cijele koncerte s orkestrom i solistima prateći ih... Nije se nametao u prvi plan, nije imao takvu potrebu niti razloga za to, a svi koji su uz njega svirali su znali, imali su osjećaj da su sigurno i čvrsto vođeni. Jedna od izjava ljudi koji su svirali uz njega bi bila: "Kad sviraš s Janikom, onda dobro odsviraš i ono šta ne znaš da sviraš". Ima li boljeg komplimenta vođi orkestra? Kao što negdje na ovoj stranici stoji napisano: "Gospodin se ne postaje, gospodin se rađa"; u Janijevom slučaju bi to bilo umjesno parafrazirati u: "Vođa se ne postaje, vođa se rađa". Vjerojatno se neki neće složiti s tvrdnjom da je Janika kao umjetnik imao drugačije shvaćanje estetike svoje glazbe od estetike na koju smo mi danas naučeni i koja nam je posve "normalna". Jedino je problem shvatiti i priznati da ta "naša" estetika nije i jedina moguća. Taj problem je malo preduboko usađen u našim glavama. Sve njegove snimke su rađene praktički uživo, odsvirane u studiju na skoro istovjetan način kao što su svirane po svirkama na Petrovaradinskoj tvrđavi. Dobilo se na prirodnosti zvuka, slobodi interpretacije, sugestivnosti, istaknuto je ono suštinski bitno, lijepo i važno. Tako se mogla razviti atmosfera, gušt žive svirke i vjerodostojnost. Svi njegovi svirci su bili majstori, znali su uživati u sviranju i to se čuje na njihovim snimkama. I to je nešto što zaista vrijedi. Dobijena je jedna vrsta prirodne, neuljepšavane ljepote, bez maskare i bez celofana. Ovdje mi se čini umjesna analogija s istinski lijepom ženom, koja je lijepa i bez pomagala. I kako je Janika na nekim snimkama ponekad znao "zašlepati" u ritmu, to nije umanjivalo ljepotu njegove glazbe, kao što niti zaista lijepoj ženi ne umanjuje ljepotu neki nespretni korak ili nokti koji nisu lakirani. Nasuprot tome, celofan u koji se po današnjim općeprihvaćenim kriterijima umataju svi glazbeni proizvodi, asocira na to da se pomoću botoxa, plastike i kozmetičke industrije bilo kakvog gabora može uskladiti s danas važećim (Čitaj: nametnutim) standardima ljepote. Čak se otišlo toliko daleko da se u vrhunske produkcijske pakete umata i obično bezsadržajno smeće, pa se prodaje. Jer bitan je novac od prodaje. To bi po mom viđenju bila nekakva suprotnost Janikinoj estetici koja je skromno i jednostavno nudila istinsku, neuljepšavanu ljepotu. Doslovno si mogu predočiti Janiku i njegove tamburaše kako bivaju ismijani od nekog ovovremenog producenta da danas dođu na snimanje i pokušaju to obaviti kao što su radili s Eugenom Takačem u svoje vrijeme. Zbog svega ovoga o čemu je riječ, moguće je objasniti i neke zamjerke koje su Janiki bile upućivane. Zamjerke su se odnosile na njegovu nespremnost da prihvati neke veće turneje i gostovanja po fancy svjetskim pozornicama. Ja mu to ne bih zamjerio. Ta njegova nespremnost se uklapa u sve što sam napisao gore, takvi nastupi bi bili po nekim drugim pravilima, pravilima show businessa koji nemaju ništa zajedničko s Janikinom glazbom. Royal Albert Hall, MTV i štajaznamštasvene nisu medij koji je plodno tlo i koji se uklapa u Janikin svijet zaustavljen tamo, 12. 11. 1988.
Zagreb, 6. svibnja 2007. Mario Pleše |
© www.tambura.com.hr, sva prava pridrzana
