- 15 godina “Lada”, suradnja i danas
- 25 godina folklora na zagrebačkoj televiziji
- 30 godina “Ladarica”
- 60 godina muziciranja, dirigiranja, skladanja, pedagoškog i promicateljskog
djelovanja u Hrvatskoj i iseljeništvu, traje i danas
- 20 godina OKUD “Trešnjevka”, traje i danas
- 800 obradbi narodnih popijevaka
- 160 originalnih skladbi
- Član je Hrvatskog društva skladatelja.
- Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja za autorski i organizacijski rad na promicanju hrvatske narodne kulture a predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je Redom hrvatskog pletera i Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića.
Tjedni su mi bili potrebni da bih se odlučio napisati koju riječ o Boži Potočniku. Teško mi je zbog značaja kojeg taj čovjek ima osobno za mene, jer bih htio da sam tekst odrazi taj značaj, a to nije lako napraviti, osim možda u posebnim trenucima i posebnom raspoloženju. Ne, nije me niti sada "primio" takav moment, nego jednostavno sam shvatio da bi predugo trebalo na to čekati.
Stoga, evo...
Subjektivno:
Mogu reći da je u ovom poslu kojim se bavim duže od 20 godina, poslu glazbenog voditelja u folklornim ansamblima, upravo Božo uzor od samih početaka. I to uzor u pravom i doslovnom smislu te riječi; kod svake dvojbene situacije razmislim kako bi on pristupio trenutnom problemu. Ponekad ga mailom ili telefonom upitam za savjet jer znam da ću dobiti koristan odgovor. A nisam jedini. Ima nas još takvih. I o samoj glazbi, načinu upotrebe tambura, vođenja dionica, postavljanja zvuka cjelokupnog folklornog ansambla sam učio indirektno iz njegovih aranžmana i slušajući njegove uratke, jer nisam imao sreću da mi direktno bude učitelj. Držim se njegovih principa i u uvijek diskutabilnom pitanju koliko daleko otići u aranžmanskim zahvatima i intervencijama kod prilagodbe izvornog folklora za scenu, a da bi sve to istovremeno zadržalo temeljnu folklornu vrijednost i karakter s jedne strane, a s druge strane bilo dovoljno primjereno prema specifičnim zahtjevima decentnog scenskog nastupa.
Nadam se da će to ujedno biti i dovoljno objašnjenje onima koji su me znali podbosti da neki moj aranžman liči na Božin, a i objašnjenje zašto sam se toliko nećkao da počnem pisati ovaj tekst.
Da nije bilo Bože Potočnika ko zna kako bi izgledao moj tamburaški profil.
Objektivno:
Jedan je od ključnih ljudi zaslužnih za opstojnost i razvoj tambure, Božo je jedno od rijetkih imena na koje se možemo pozvati kad moramo braniti dignitet tamburaške glazbe i tamburaša pred nerijetko utemeljenim prigovorima da je tambura instrument priučenih glazbenika limitiranih sposobnosti koji su u stanju svoju "umjetnost" prezentirati jedino među birtijskim stolovima i po svadbama.
Postoji izraz "moralna vertikala" i rijetki su ljudi u svom području djelatnosti zaslužili taj izraz vezan uz svoje ime bez ironije.
Kad netko provede cijeli svoj život uz tamburašku glazbu u raznim njenim pojavnim oblicima, od umjetničke do narodne, usko surađujući s najboljim interpretatorima, ali i podučavajući početnike u amaterskim grupama, razvijajući je i stalno unapređujući, bez posrtanja bilo to zbog zarade ili slave, onda ga treba ozbiljno razmotriti kao moralnu vertikalu.
Imam tu za naglasiti još jednu bitnu činjenicu. Svi smo mi danas, a tako je bilo i prije svjesni agresivnog proboja nekvalitetne šund glazbe s istočne strane. O tome se vode bezbrojne rasprave doslovno posvuda. Događalo se i da se argumenti u tim raspravama izražavaju vatrenim i hladnim oružjem. Svima nam je poznato.
Prije rata je u cijeloj priči bio aktualan i još jedan aspekt, a to je da se svakome tko je bio protiv uvoza smeća s istoka moglo ozbiljno politički zaprijetiti kao narušavatelju tzv. "bratstva i jedinstva". Prijetnja je bila realnija što bi taj kojemu se prijetilo bio na "isturenijem" položaju. A Božo Potočnik je tada bio na položaju baš zgodnom da postane žrtvom tih metoda. Naime, radio je kao glazbeni urednik za narodnu glazbu na ondašnjoj Televiziji Zagreb. Detalje ne znam, ali je činjenica da nikad TV Zagreb nije pustila niti jedan spot ili prilog s turbofolkerima, ili ondašnjim ekvivalentom - zvijezdama novokomponirane narodne glazbe. Upravo zahvaljujući Boži i njegovim istomišljenicima. Vjerujem da su to i današnji urednici preuzeli kao njegovu ostavštinu.
Tim svojim stavom i općenito stavom prema glazbi i načinom djelovanja među tamburašima jasno je da je oduvijek bio na strani dostojanstva glazbe i glazbenika. Jasno je da je svojim osobnim primjerom najbolje svjedočio svemu tome i da zaista jest moralna vertikala.
Eto, dragi tamburaši, kad god vam netko kaže da je prototip tamburaša pripiti priučeni primitivac s primitivnim instrumentom i ko zna koliko još "pri..." nabroji, znajte da Božo Potočnik iako tamburaš nije takav. Baš suprotno!
Da nije bilo Bože Potočnika ko zna kako bi izgledao naš tamburaški profil.
Ostalo:
Suhoparne podatke o datumu, mjestu rođenja, kraću biografiju, sve nagrade, porine za životno djelo i slično neću ovdje nabrajati, dovoljno je u google tražilici ukucati ime i prezime tog cijenjenog umjetnika i dobićete brdo tih podataka.
Meni je, recimo, interesantna činjenica da je ime "Ladarice" ostao i danas nekakav brand kojeg s ponosom nose i ove današnje plesačice-pjevačice, članice "Lada". Naravno, nije to bez razloga. Iako to ime samo po sebi određuje članicu tog ansambla, ono je još više brand kojeg je stvorio Božo Potočnik sa svojim starijim bratom Zlatkom kada su kao svirači i glazbeni autoriteti svirali u to profesionalnom folklornom ansamblu. Ladarice, u užem smislu te riječi su bile nonet, ženska vokalna grupa sastavljena od 9 ondašnjih plesačica, čiji su vokali bili postavljeni na tipični "Potočnikovski" način, a kojima je jednu od najjačih crta prepoznatljivosti davala i solistica u toj grupi, Božina supruga Anđela. Ladarice su nastupale kao grupa izvan samog ansambla, trajale su godinama, nastupale su na festivalima, imale svoje hitove, bilo je i izleta u druge glazbene žanrove (još se sjećam kako sam kao dijete bio fasciniran vokalnom postavom, aranžmanom pjesme "Dok sunce sja, tad čitav svijet za sreću zna"). Ladarice su u svoje vrijeme jednostavno bile pojam tako da bi i mala djeca kad vide bilo koje djevojke u nošnjama vikala: "Vidi mama, Ladarice!!" Isto tako su bile pojam vrhunskim glazbenicima koji su često koristili njihove usluge i vještinu (Goran Bregović npr.). I danas su pojam svojim mlađim kolegicama u Ladu koje sebe s ponosom zovu Ladaricama.
A kako sam ja sveprisutan u zagrebačkim amaterskim folklornim krugovima, znam koliko djevojčica u tim društvima i danas sanja o tome da jednog dana i one budu Ladarice. 40 godina nakon osnivanja originalnih Ladarica!!!
To se zove uspješan projekt! Sve čestitke maestru Boži.
Veseli me da i danas taj majstor često navrati u Lado, gdje ima sjajnu tamburašku ekipu s kojom može realizirati svoje nove uratke i ideje, može raditi na dotjerivanju svojih starijih obrada, a svoje znanje prenosi i amaterima u tamburaškom orkestru Trešnjevka.
Na kraju, interesantna mi je i činjenica da u ovom tamburaškom krugu gdje ima svakojakih tračeva, ogovaranja i ružnih riječi od svakoga svakome, protiv Bože od nikoga nikad nisam čuo niti jednu ružnu tvrdnju. To treba moći postići. Ljudi o njemu uvijek govore s poštovanjem, divljenjem uz jedva primjetnu nijansu pozitivne zavisti.
Mario Pleše |
