ŠOKAČKA RAPSODIJA 2007

Dana 22.5.2007, utorak, sa početkom u 20 sati održan je drugi koncert "100 tamburaša" u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski...

TAMBURAŠI ZA UZOR

Čak i najuzvišenijim pojmovima kao što su narod i domovina, rodoljublje i domoljublje, pa i sama sloboda, događaju se zloupotrebe i kompromitacije, često upravo od onih kojima su ih najviše puna usta. Na sličan način stradale su i tambure i tamburaši, a ovo je upravo pohvala i zahvala njima

Nikada nisam tajio da volim slušati tamburaše. A zašto bi takvu glazbenu sklonost netko uopće i skrivao? Pa, recimo zato što su u ovoj zemlji mnogi pojmovi, uključujući i poneki glazbeni, nepravedno ozloglašeni i iskrivljeni. A nije rijetkost ni to da su neke stvari kompromitirali upravo raznorazni tipovi koji se predstavljaju najvećim zagovornicima tih istih stvari.

Događalo se to čak i najuzvišenijim pojmovima kao što su narod i domovina, rodoljublje i domoljublje, pa i sama sloboda. Tu je negdje stradala i tamburica. A sviranje tambure, odnosno udaranje ili kucanje u žice tamburice, ionako je već odvajkada sinonim za isprazno lupetanje. Zato se za nekoga tko uvijek tupi o jednom te istom, a da mu više nitko zapravo i ne vjeruje, vrlo često kaže da “tambura”. Takvih “tamburaša” uvijek se nađe koliko te volja, a otkad su se dočepali mikrofona i uši nam probiše.

Naravno, osim metaforičkih, ima i pravih glazbenih zloupotreba tamburica i tamburaša, kao što se i inače glazbom nazivaju kojekakve nakazne glazbotvorine čija bi svaka nota, da je živa, crvenjela od srama što je u tako nešto upetljana. No, tako je to u demokraciji. Svakakvo se smeće mora tolerirati i gotovo ama baš svako izražavanje braniti upravo zbog onog najboljeg što može nastati i postati od slova i od nota. A među svim napisanim i izgovorenim riječima, baš kao i skladanim, pa pjevanim i odsviranim notama, najboljim bi se trebalo smatrati uvijek i samo ono što ljude čini boljima. Moje drugovanje s tamburicama počelo je samo godinu-dvije nakon što me prvi put posjelo za klavir. U križevačkoj glazbenoj školi na klavijaturi sam naučio čaroliju pretvaranja okruglih i repatih črčkica s papira u glazbu. Tako su mi lektira postali Bach, Mozart, Beethoven i drugi velikani. Svih šest godina osnovne glazbene škole moja profesorica klavira bila je u Križevce tek pristigla Ildiko Šandor. Danas pod prezimenom Obadić dragocjeno iskustvo stečeno na meni i mojoj generaciji u Križevcima primjenjuje u po mnogo čemu uzornoj Glazbenoj školi “Vatroslav Lisinski” u Bjelovaru, a ja joj ime spominjem u prvom redu zato da joj zahvalim na nikada dovoljno plaćenom, pa prema tome nesebično uloženom trudu i strpljenju.

Ubrzo nakon svladavanja osnova sviranja klavira, jedan drugi, tada također mladi profesor, stavio mi je u ruke i prvu tamburicu. Ne pamtim više je li to bila bisernica, ili možda brač, ali sljedećih nekoliko godina u tamburaškom orkestru naše škole pod vodstvom profesora Stjepana Fortune svirao sam ama baš sve vrste tamburica i tambura, uključujući i bas, u narodu - ovisno o dijalektu - zvan bajs ili berda. Ovo drugo ime više mi se sviđa i moćnije zvuči. Brač nema, naravno, veze s imenom našeg otoka, nego s njemačkom riječju za violu (die Bratsche) čiju ulogu u tamburaškom orkestru ova tambura ima, a prema analogiji s gudačima, imena su nadjenuta i tamburama koje se zovu čelo i čelović. Svirao sam i njih, ali ipak ima jednu koju nisam, a koja, kao i bisernica, ima vrlo lijepo narodno ime: bugarija.

Malo uspomena, malo obrazovanja netamburaške publike, a evo i svrhe i povoda ovoj priči: prošli je tjedan u Lisinskom održan koncert pod naslovom “Šokačka rapsodija - sto tamburaša”. Prvi je održan lani, a organiziralo ga je, kao i ove godine, društvo zagrebačkih Slavonaca Šokadija-Zagreb. Bila je to doista prava rapsodija, a tamburaša je na pozornici bilo i oko sto dvadeset. Popunili su cijelu pozornicu, a kad su zasvirali, to je zvučalo poput rascvjetane, još nepokošene livade ili poput njihanja zrelog žitnog polja, s čak dvanaest berdaša koji su stojeći stršali u pozadini i zvučali pouzdano poput debele hladovine krošnji dvanaest hrastova.

Tamburašima, znate, pripisuju kojekakva svojstva, ponekad i nadnaravna, a oni sami famu zdušno sami šire, kao kad su na kraju ovog koncerta svi skupa zborno zapjevali bećarac “Curu ljubi, a snašice praši, nek svi čuju što su tamburaši!”. Sve ono što ljude veseli, naravno, nije uvijek istina. No, da su tamburaši odreda veseljaci, to stoji, kao što je neizostavni dio legende o njima ona druga narodna čiji stih završava sa “zbogom, majko i sestrice...”.

Uostalom, zato je Lisinski te večeri bio prepun, podjednako je vrilo i na pozornici i u gledalištu. Ali, ima u svemu tome još važnijih, itekako poučnih i uzornih stvari. U prvom redu, organizacija same priredbe bila je besprijekorna, počevši od izvrsnog, poučnog i u svakom pogledu s pravom mjerom načinjenog uvoda u kojem su publici s dva velika videoekrana predstavljeni gradovi, njih šesnaest, iz kojih su pozvani i pristigli članovi te hrvatske tamburaške reprezentacije: od Iloka do Crikvenice. Isto tako, bez greške i zastoja, ispred orkestra se izmjenjivalo čak devet dirigenata, predvođenih maestrom Sinišom Leopoldom.

Neće ovo biti kritika njihova programa u kojem su svi skupa željeli pokazati da tamburice mogu sve. Točno je, mogu, ali ne moraju, pa je čak i za moj ukus u programu bilo čak i previše za tambure obrađenih djela klasike i opere, a i zabavnih šlagera. No, poanta je u tome da su svirali i ponašali se kao pravi, pravcati, godinama zajednički uvježbavani orkestar. Što se, recimo, nipošto ne može reći za svjetski popularni mađarski orkestar romskih violinista-primaša s kojim ove naše tamburaše neki dobronamjerno, ali neznalački uspoređuju.

Pritom je važno istaknuti da su tek četvrtinu tog sviračkog tijela činili profesionalci iz Lada i Tamburaškog orkestra HRT-a, dok je ostatak pokazao snagu i vrijednost amaterstva u najboljem smislu te riječi koja znači potpuno predanje onome što se voli, a to je u ovom slučaju podrazumijevalo i vrlo ozbiljan rad i vježbanje svakog tamburaša koji je sudjelovao. Ja sam, pak, bio te večeri osobito ponosan i razdragan jer je među dirigentima bio i moj profesor tambure Stjepan Fortuna koji je u posljednjih trideset godina od mog rodnog grada učinio jedno od najjačih hrvatskih tamburaških središta iz kojeg je, s orkestrom glazbene škole, već obišao doslovno pola svijeta i na natjecanjima pokupio sve moguće nagrade.

Koliko god to bilo logistički zahtjevno, a i skupo, ovih Sto tamburaša valjalo bi poslati u svijet kao zanosnu rapsodiju ispjevanu Hrvatskoj, ali i ozbiljnosti i važnosti amaterskog bavljenja umjetnošću, jer nitko u Lisinskom prošlog utorka nije mogao ni trenutka posumnjati da sluša umjetnike. Svemu tome ja sam ovdje želio dati svoj skroman doprinos, pohvaliti ih, ohrabriti i zahvaliti sviračima na trudu koji te večeri, suprotno poruci jedne popularne pjesme, nipošto nije bio uzaludan.

Branimir Pofuk, Jutarnji list, 28. 05. 2007.

Šokačka rapsodija – drugi put u Zagrebu – u metu!

Nije dakle slučajno bilo ni ono lani kada se u „Lisinskom“ skupila armija tamburaša i pjevača. Ovog puta nije bilo posebnih iznenađenja. Tek nešto manje svirača nego lani došlo je pripremljeno na dugotrajne probe. U vrlo kompliciranoj organizaciji, „Šokadija“ je preuzela ljude – hrana, smještaj, prevoženja, parkiranje automobila, obavijesti na vratima o svakom detalju, sokovi za osvježenje, majice... čuda božja od brižljivosti! (Martin, naravno, ali i drugi iz „Šokadije“) A sve to za dobro raspoloženje svih sudionika u novoj svečanosti šokačke – uglavnom tamburaške glazbe. Kažem „uglavnom“, jer je ove godine, uz tamburaše, uključena i skupina gajdaša, njih deset, koja nas je podsjetila na same korijene folklorne svirke ali i pjevanja na širokom prostoru Panonske ravnice. To prastaro glazbalo, načinjeno od ovčje kože i prebiraljke, lagano se vraća u život s temperiranim tonskim intervalima što mu omogućava i zajedničko muziciranje s drugim, puno mlađim i razvijenijim tamburama. (nezaobilazni Štef Večković). Novost je bila i pojava skupine samičara. Ni „samica“ nije više kao nekad što je bila - sama. Eto je u novim uvjetima života, u ovoj zreloj programskoj koncepciji Siniše Leopolda kao skupnog glazbala. Svojevrsnu avangardnost cijele „rapsodije“ jače je naglasila i Boogie & rock točka u kojoj je i naš Tuca imao prste a mlađahni Matija Fortuna se razmahao na veliku radost publike.

Od samog početka, od široko popularne pjesme Branka Mihaljevića „Pjevat će Slavonija“ pa do „Bećaraca“ na kraju, nizali su se pjevači – tamburaši, solisti na tamburama, domaći i gosti. Iz koncertne skladbe do pučke popularne popijevke, od Biseta do Kalogjere, od Bacha do Tomice Uhlika, od opere do gajdi, od Darka Ergotića do Ivanke Boljkovac, od amatera do HRT-ovih i Ladovih svirača, od ministara u gledalištu do vozača autobusa – tambure su zvonile ispunjavajući svaki kutak palače glazbe „V.Lisinskog“. Stilski i sadržajno raznoliki program trajao je 2 i pol sata a ovacijama nije bilo kraja.

Orkestar je funkcionirao besprijekorno ispunjavajući sve glazbene zahtjeve svojih dirigenata, njih deset na broju (pogledajte si web stranicu Šokadije http://www.sokadija.hr da ne nabrajam sve vrijedne aktere ove priredbe), gajdaši su bili sjajni, samičari zanimljivi.

Mješoviti pjevački zbor INE kojeg vodi Bojan Pogrmilović, silno je pojačao dimenziju

zvukovne veličajnosti i inače velikog zvuka a pjevačka skupina „Vranovci–Bukovlje“ donijela je nepatvorenu stilsku jasnoću ženskog pjevanja u Slavoniji i neponovljivu izvornost u boji vokala, u snazi i toplini emocija. Marica, Dragica, Slavica, Ružica, Mihaela, Marija, Ivanka, Ana Terezija, Janja, Marija i Elizabeta (Bože, neznam im ni prezimena, no zar je to važno kod pravih umjetnika!) blistale su kraj Ivanke Boljkovac i Đanija Stipaničeva koje svi dobro znamo i volimo.

Svi su izvođači bili puni samopouzdanja, nasmiješeni i sigurni u sebe jer je iza njih bila – hrvatska pučka glazbena tradicija.

Mnogi su među njima profesionalci i djelomično ili potpuno žive od glazbe. Pa se pitamo: nije li na djelu pomirenje komercijalizma s pravim vrijednostima pučke glazbe i tradicije.

Možemo li se nadati da ćemo i na razinama komercijalne glazbe i kao konzumenti moći uživati u lijepim i raznolikim melodijama i umjetnički vrijednim tekstovima.

Bio je to lijep doživljaj glazbe za suvremeni ali profinjeni krvotok pučke glazbene kulture. Doživljaj za današnju i buduću Hrvatsku.

Amateri, poluprofesionalci i pravi profesionalci bili su opet zajedno – prstima i vještinom profića a srcem amatera.

Nema više natrag! Čekamo novu „rapsodiju“.

Mladim sviračima:

Pred vama je tambura , pred vama su note - a iza vas - stolje ć a tamburanja davnih svira č a . Mo ž ete li zamisliti nje ž ne tonove tambure kako su odzvanjali u srcima na š ih predaka ? Nije bilo buke strojeva i vozila, nije treštalo iz zvučnika na sve strane… Čuo se pjev ptica i cvrčaka, njihanje lišća na povjetarcu, ljudi su razgovarali tiše i prisnije. Zvuk se tambure čuo izdaleka. I tako je bilo stoljećima.

Prije 160 godina jedan se tamburaš u Osijeku odvažio okupiti više svirača u sastav. Bio je to znameniti Pajo Kolarić. Skupila se tamburaška porodica koja se od tog vremena neprekidno i dalje širi. Razvili su se sustavi ugađanja koji prate sve veće i raznovrsnije potrebe suvremenog društva.

Tambura se danas uči u hrvatskim školama i svira u profesionalnim ansamblima, svakog dana nastaju nove skladbe i obradbe, obogaćuje se repertoar. Smotre su i festivali posvuda. Svira se sve glasnije i sve brže jer se i živi dinamičnije. I neka je tako - kad već tako mora biti. Budućnost je naša u božjim rukama no, bila kakva bila, ljepša će biti s tamburom i pjesmom u srcu.

Vi, koji želite pripadati toj velikoj porodici tamburaša ili joj već pripadate, ne zaboravite brojne svoje znane i neznane prethodnike bez kojih ne bismo danas imali tako bogatu hrvatsku narodnu glazbu. Svirajte - i za njih.

Učite da biste znali, vježbajte da biste bili majstori tambure. Ne dopustite da lijepe stvari prođu mimo vas.

Svirajte i radujte se životu.

Vaš

Božo Potočnik

...nastavit će se

program

tamburaši