ZABORAV

Mnogima može izgledati čudno kad kažem da sam premlad. Premlad da bih iz osobnog i neposrednog iskustva mogao govoriti o najsjajnijim trenutcima najveće zvijezde zvjezdane estrade svakako jesam. Ionako svaka generacija ima svoje ikone, zvijezde i likove koji su kroz medije na neki način obilježili jedan dio njihovog života.

One što su bili prije i one što dolaze iza se ne doživljava i ne cijeni istim načinom kao junake naše vlastite mladosti. Tako, današnjih dana mi svirci na našim svirkama sviramo i pjevamo neke stare, drage i vrijedne pjesme koje žive trajno i ostaju u narodnom pamćenju, preskačući generacijske jazove. U tim preskocima se zaboravljaju i gube neke činjenice vezane uz tu pjesmu, a ostaje ono suštinsko, melodija, riječi... tako su valjda nastale sve divne narodne pjesme koje danas znamo i koje ispod svog naslova, na mjestu predviđenom za ime autora imaju napisano slovo X. Nepravedno, ali je činjenica.

A i živimo u takvom vremenu kad ljudi, čim čuju da netko zapjeva
- Popevke sem slagal i rožice bral... pomisle da netko pjeva Dinamovu himnu. Malo tko pomisli na zaboravljenog šansonijera Vlahu, njegovu Falu ili Marijanu...
Možda bismo mi koji i danas zarađujemo svoje novce pjevajući te pjesme trebali to znati, pamtiti i cijeniti.
Ionako je previše zaboravljenih kvalitetnih stvaralaca. Spomenuti Vlaho Paljetak je na tom putu. Koliko nas zna tko je napisao Maslinu, Velu Luku, Konobu, Moja mala nema mane, Lodi lom i slične pjesme? Kad uopće razmišljamo o ljudima čije pjesme žive desetljećima s nama. A kažemo da se bavimo glazbom. Jednog dana bismo mogli zaboraviti da je Zvonko napisao Kraj jezera, Govori se da me varaš i Mrkova.

Koje se još pjesme trebaju spomenuti da ispunjavaju kriterij obaveznog repertoara svakog tamburaškog benda i da imaju sigurnu kartu za vječnost i već su preko 40 godina ovdje, s nama svakodnevno. Evo ih:

1. Suza za zagorske brege Zvonka Špišića
2. Dobro mi došel prijatel Vilija Čakleca
3. Pjevaj majko ratara i bekrija Branka Mihaljevića

Ima, naravno još takvih Pjesama i Kompozitora (s velikim slovom) kao Zdenko Runjić, Pero Gotovac, braća Kalogjera, Arsen... ali zadržimo se na ova tri izdvojena naslova.

Da pitamo danas tko pjeva te pjesme, mnogi bi odgovorili
1. Zvonko Špišić
2. Drago Diklić
3. Kićo

Nebi bili baš u pravu. Samo djelomično. Jer je te vječne pjesme prije njih je otpjevao i snimio Vice Vukov.
Kao i mnoge druge isto vrijedne pjesme koje su našle svoje tlo i sunce u našim životima.

Stvar je išla otprilike ovako:

Kao dječaku koji je tek naučio čitati, tamo krajem 60-tih dospio je u ruke jedan broj tv-magazina Studio.
Sjećam se nekakve ankete o popularnosti pjevača ondašnje YU-estrade. Na prvom mjestu (s ogromnom većinom glasova) Vice Vukov. Drugi je bio Vjekoslav Jutt i treći Đorđe Marjanović, obojica su podijelila onih preostalih par postotaka glasova... To mi je najstarije sjećanje na Vicu. Čovjek je žario i palio ondašnjim festivalima, koji su bili, uzgred rečeno daleko veće specifične težine nego današnji festivali. Bio je već i predstavnik Jugoslavije na Euroviziji, pobjeđivao u Splitu, Krapini, Zagrebu, Požegi, Opatiji... Iza festivala su ostajale velike pjesme, one tri gore spomenute, Pismo ćali (Runjić-Zuppa) Zvona moga grada (Špišić-Brivić), Vužgi ga Blaž (Stamać-Kanižaj), To je tvoja zemlja (Kabiljo-Britvić) , Bodulska balada (Bašić-Benzon)...

Sva ova prezimena navedena uz naslove pjesama, su apsolutno najveća imena hrvatske glazbe i uglazbljene riječi u zadnjih 50 godina.
Zaključci se sami nameću; da nije bilo autorskih klanova koji su forsirali svoje pulene, da je Vice imao povjerenje najvećih autora da interpretira njihove pjesme, čak i da su se autori takorekuć otimali za Vicu.

I onda je jednog dana, najvjerojatnije po direktivi iz CK SKJ ili po partijsko-dodvorničkoj ideji nekog karijerca-urednika-pripuznika Radio Sarajevo objavilo da ubuduće neće više u svom programu emitirati pjesme nacionaliste Vice Vukova. Naravno, da su i sve ostale YU tv i radio stanice lančanom domino-reakcijom objavile isto. Inače, koja to nebi učinila, promijenio bi se urednik i stvar bi bila brzo riješena. U nekoliko sati nestalo je iz etera toliko dobre glazbe, glazbe koja niti je htjela niti mogla nekoga uvrijediti.

Kako je Vice proglašen nacionalističkim izgrednikom? U ondašnje vrijeme trebalo je stvarno jako malo za to. Tada se takorekuć cjelokupni tv program emitirao uživo. Vice je nastupao u takvom živom programu (mislim da se radilo o emisiji Jadranski susreti, nisam siguran...) i prema scenariju emisije održao je zdravicu u kojoj je, zamislite, spomenuo hrvatski narod, njegovu opstojnost i neuništivost! Starijima je to jasno, a mlađima teško shvatljivo da su takve benigne riječi mogle odredile kraj najveće pjevačke karijere na ovim prostorima otkad je televizije. U cijelu priču je ukomponiran i verbalni sukob s beogradskim pjevačem Đorđem Marjanovićem, tada najpoznatijim srpskim pjevačem. Slučajno? Hm.
Vicina sudbina je određena. Zabrana, čitaj zaborav.

Milan Kundera, češko-francuski književnik, i sam tjeran u zaborav, je u više svojih romana pisao o socijalizmu i metodama obračuna s nepoćudnima. Umjetnicima je najteža kazna bila upravo to, oduzeti im njihovu umjetnost, mogućnost rada i poslati ih u zaborav. U zaborav su padali i drugi, politički uglednici, intelektualci, svi istaknuti ljudi. Išlo se toliko daleko da su se retuširale stare i poznate fotografije i s njih se brisali likovi osuđeni na zaborav. Nešto slično se dogodilo i s Vicom.

Otišao Vice, nestalo ga upravo kad sam ja malo poodrastao i počeo se baviti glazbom. Za Glazbenike koji su mene podučavali, ipak nije otišao u zaborav, nego u legendu. Prkosnu i šutljivu. Takvog, već duboko u legendi sam ga ja ustvari upoznavao. Nisam se baš sjećao dobro njegovog glasa, ali sam znao njegove pjesme. I danas ih jednako volim.
Zvonko Špišić je sam otpjevao svoju Suzu za zagorske brege i tako tu pjesmu spasio od zaborava. Drago Diklić je snimio Dobro mi došel. Ibrica Jusić je otpjevao Pismo ćali. Vicu nisu mogli vratiti, ali su od zaborava spašavali njegove pjesme; pjesme nisu zabranili. A za Vicu, čuo sam tako, je otpjevana pjesma Gde si sad moj prijatel... Toliko su naši Glazbenici mogli i smjeli učiniti za njega. I to je nešto.

Vrijeme je odmicalo, ljudi koji su se sjećali Vicinih festivala su zašli u godine, došla je nova generacija, moji vršnjaci koji se nisu sjećali Vice iz prve ruke. Socijalizam je već bio na koljenima, ali je Vici stigao učiniti svoju pakost. Mojoj generaciji on je bio prilično egzotično ime. Neki čak i nisu čuli za njega, kad se odjednom pojavio, krajem osamdesetih na ekranu ondašnje eksperimentalne i alternativne Omladinske televizije (danas nečega komercijalnog što se zove OTV). Bila je to neka kontakt-emisija, Vice je predstavljen, ali pretežno mlađe gledateljstvo te tv postaje ga nije znalo ništa pitati. sva pitanja su se odnosila na prošlost, i to od onih koji su ga se sjećali, a ja sam očekivao i koje pitanje o budućnosti, kako god bilo on je ipak veliki pjevač. Niti jedno takvo pitanje. Čak je i voditelj emisije pokušavao gledatelje navesti u tom pravcu. Bezuspješno. Tužno. Svi socijalistički pakosnici su mogli likovati. Uspjeli su u svom naumu.
Vice je ipak gospodin i nikad niti jednom riječju nakon svog povratka nije ni spomenuo a kamoli optužio nekoga za nepravdu koja mu je učinjena.

Nekako u danima oko te emisije zazvonio je telefon na mom radnom mjestu. Zvao je Miki iz Ex Panonije. Čim sam ga čuo onako uzmucanog i uzbuđenog, znao sam da je neka izuzetno važna svirka u pitanju. Naravno, trebalo je brzo organizirati prateći sastav koji će svirati Vicin prvi nastup nakon povratka u Hrvatsku. Nisam mogao doći sebi od euforije. Ljudi, ja da sviram s onom legendom o kojoj su mi moji Glazbenici govorili kad sam još bio dječak!
Zbrisao sam s posla, promijenio žice na obadvije kontre, pripremio sav pribor i odjeću potrebnu za svirku i čekao kraj telefona. Taj nastup je ipak odgođen, iz čisto profesionalnih razloga, ali Ex Panonija je pratila Vicu Vukova na turneji po SAD i u Zagrebu su napravili nekoliko koncerata u Lisinskom, a naš administrator ima i zvukovnu ilustraciju s Vicom i Panoncima...

Zagreb, 11. studenog 2006.
Mario Pleše