RAZGOVOR S BRANKOM PAVLOVIĆEM 22.10.2007.

Koliko god bilo nemoguće postaviti bilo kakve objektivne kriterije za izbor najboljeg u bilo kojem području umjetnosti, među tamburašima se oduvijek provlačio taj pojam – „najbolji tamburaš“. I iz pjesme Zvonka Bogdana znamo stih:

Najboljega tamburaša svita bit će ime Tumbas Pere Haje...

Poslije Haje, Janika Balaž slovio je za najveću zvijezdu među tamburašima. Svako vrijeme nosilo je nekog svog najboljeg tamburaša, ma što god to značilo, a ustvari je značilo naš osobni, subjektivni izbor.

Ako bismo danas krenuli tražiti „najboljega tamburaša svita“, nekoga tko se svojim cjelokupnim sviračkim stažem, briljantnom tehnikom sviranja, osobnošću i prepoznatljivošću u izrazu kao i svim drugim karakteristikama značajnim za jednog vrhunskog svirača i umjetnika izdvaja od ostalih tamburaša, izbor bi se suzio na nekolicinu kandidata.
Po mnogima samo na jednog, a taj je Branko Pavlović.

Razgovor s Brankom dogodio se u listopadu 2007. nakon njegovog višegodišnjeg izbivanja i povratka kući u Sarajevo

P: Branko, kako Vas se dojmilo Sarajevo sad, nakon dugog izbivanja?

O: E, to je jedan osjećaj koji je duboko u meni i ne znam da li ću moći da ga iskažem. Vratiti se poslije 16 godina u svoj grad, sresti ljude koje nisam cijelo to vrijeme vidio.
Sresti ponovno sve kolege muzičare s kojima sam svirao... Puno je tu emocija, puno radosti, puno emocija. Sve to osjećam u sebi, ali teško mi je na odgovarajući način to opisati.

P. Svirate li sad, trenutno?

O: Da, da... sviram. Sviram s Mostar sevdah reunion orkestrom. Snimamo novi album. Sada kad sam tu, surađujemo, tu sam da pomognem koliko mogu i gdje im treba. Nadam se da će biti dobar album jer ga radimo s dušom.

P: Branko, pamtimo vas kao basprimaša koji je svojim sviranjem davao prepoznatljivost Tamburaškom orkestru RTV Sarajeva. Koliko ste dugo svirali s njima, koliko ste snimki zajedno napravili?

O: Svirao sam u tom orkestru 28 godina. Toliko imam službenog radnog staža. Ne znam ni približno koliko sam snimaka napravio s njima. Nikad nisam vodio evidenciju o tome, predug je to niz godina za tako nešto. Možda negdje postoji i takva evidencija pa se i to može saznati.

P: Kako ste počeli svirati?

O: Kod mene u obitelji se sviračka tradicija održava generacijama, mnogim generacijama. Tako sam ja počeo kao dijete. Druga djeca su se igrala loptom, a ja sam bio s tamburom. Svirao sam sa svojim bratom Stevicom koji je bio 11 godina stariji. Moj otac je svirao bas. Živjeli smo u Erdeviku. U spavaćoj sobi mojih roditelja bilo je veliko ogledalo. Onda bih ja ušao u sobu, sjeo pred to ogledalo i svirao. A u ogledalu nisam vidio samo sebe, nego sam zamišljao cijeli jedan muzički svijet, to ogledalo mi je bilo kao jedan TV ekran u kojem sam vidio i sebe. Stevičin način sviranja, njegov zvuk je polako ulazio u moje prste, u moju glavu, eto tako je to bilo. Osim toga, uvijek je bilo i drugih svirača oko mene, uvijek se razgovaralo o tonovima, akordima, o G, o C, ovaj dur, onaj mol i tako sam odrastao, sve uz takve razgovore i sviranje.
Kasnije mi je otac našao učitelja kod kojeg sam išao na privatne satove. Tamo sam naučio čitati note, brzo sam napredovao, sve savladao i učitelj je bio zadovoljan sa mnom. Kažu i da se znao pohvaliti sa mnom kao svojim učenikom. Inače je taj učitelj imao izuzetno dobar odnos prema meni i on je bio dio toga zašto sam toliko zavolio muziku.

P: Sjećate li se svog prvog instrumenta, prve tambure?

O: Kako da ne. Moj brat Stevica bio je 11 godina stariji i imao je nekoliko dobrih tambura. Tambure su bile od Bocana i drugih starih i kvalitetnih majstora. Jednu mi je dao i na njoj sam počeo svirati. Pratio sam njega u terci i to je bio veliki izazov za mene. Trebalo je stvarati muziku onako kako je to Stevica radio. Nije mi bilo svejedno kako ću ja njega pratiti. On je gledao na mene kao na dečkića, a ja na njega kao na idola. Nisam s njim razgovarao o svom sviranju, nego sam to rješavao sam sa sobom.

P: Vi i Stevica u paru ste i ostali u sjećanju mnogih kao savršen duet basprimaša. Kao dvojica koji sviraju kao jedan...

O: Pa da, kad je Stevica osjetio da sam sazreo, da ga dobro pratim počeli smo i u javnosti nastupati zajedno. Nismo mi samo odsvirali svaki svoju dionicu, nego trebalo je ući dublje „unutra“, analizirati, vidjeti šta se sve dešava, koji su to tonovi, kako to srediti. Trebalo je znati na koji način se usuglasiti sa Stevicom pa dalje nas dvojica s orkestrom.
Uvijek sam pazio kako bih sve napravio najbolje što mogu da me Stevica ne pogleda popreko. Tako sam stekao veliku disciplinu i svijest o tome KAKO nešto napraviti, odsvirati na najbolji način. I dan danas kad uđem u neki novi orkestar uvijek prvo slušam, pazim i pronalazim način kako da se najbolje uklopim s ostalima.

P: S kime ste sve surađivali, pamtite li nešto specifično iz te suradnje?

O: Meni je uvijek bilo interesantnan način na koji netko svira. I sam instrument, tambura, i kraj iz kojeg neki svirač potiče na neki način određuju kako tko svira. Iako ne poznam čovjeka, obično mogu prepoznati otkuda je, po njegovom sviranju tambure. Svirači iz Zagreba sviraju na svoj način, oni iz Osijeka na svoj, Deronjački stil sviranja tambure isto je jako prepoznatljiv. Uvijek sam prepoznavao svirače od kuda su. To je ta plemenitost tambure i ima svoju draž kad se to čuje i osjeti kroz bilo čiju svirku.

P: S kime ste sve surađivali, pamtite li nešto specifično iz te suradnje?

O:  Meni je uvijek bio interesantan način na koji netko svira. I sam instrument - tambura i kraj iz kojeg neki svirač potječe na neki način određuju kako tko svira. Iako ne poznajem čovjeka, obično mogu prepoznati otkuda je po njegovom sviranju tambure. Svirači iz Zagreba sviraju na svoj način, oni iz Osijeka na svoj, deronjski stil sviranja tambure isto je jako prepoznatljiv. Uvijek sam prepoznavao svirače od kuda su. To je ta plemenitost tambure i ima svoju draž kad se to čuje i osjeti kroz bilo čiju svirku.

P: Što mislite o tamburi kao instrumentu; njenoj zastupljenosti, iskorištenosti, popularnosti?

O: Svi mi koji sviramo te instrumente sami dobro znamo koliko je to jedan plemeniti instrument, koliko intenzivno se osjećaj može prenijeti i izraziti preko tog instrumenta. Balalajka i buzuki su dobili neki status i priznanje u svijetu, ne bi bilo u redu da tambura izostane. Pa i ja osobno sam se borio i u Americi i uspio sam doći do jednog stupnja, tako da sam jednom određenom broju Amerikanaca približio tamburu i upoznao ih s tim instrumentom. Uspio sam ih zainteresirati i drago mi je da sam uspio napraviti barem jedan korak naprijed za tamburu. Čini mi se tako.
Posebno treba naglasiti da je važno odmalena ljude upoznavati s tamburom, kako bi je neki usvojili i zavoljeli. Na sličan način kako su zavoljeli nešto drugo: nogomet, košarku ili bilo šta drugo što im je postalo hobi. Zato je važno da imamo i magazine, časopise o tamburi, da se na više načina i lakše ljudi mogu upoznati s tim instrumentom.

P: Što možete reći o sastavu Sar e Roma u kojem ste svirali, da li se tu dogodio nekakav pomak, neki drugačiji pristup tamburi?

O: Da, slažem se. Mi smo bili zainteresirani da uđemo u taj svijet. S Harisom Džinovićem smo se znali od prije, a bolje smo se upoznali kad smo nas tri brata (Stevica, Ljubo i Branko op. M.P.) svirali na Jahorini. Tamo je vladala posebna atmosfera, napravili smo nekoliko proba, vidjeli da Hari jako lijepo pjeva, napravili smo i probne snimke. Pokazalo se da to jako dobro zvuči.
Onda smo se dogovorili i radili smo na takav način da sviramo bez posebnih akcenata u svirci, bez slobodnih improvizacija, trilera, ukrasa, bez načina karakterističnih za sevdah ili neku drugu muziku. Postavljano je sve na čisti orkestralni način, s aranžmanima, bez obzira na to kakvi smo mi majstori i vješti instrumentalisti. Svaki svirač je imao svoj točno određen zadatak i nije bilo odstupanja, bez obzira na trenutni nalet inspiracije kod bilo koga od nas. Da to idemo danas raditi, vjerojatno bi drugačije zvučalo, drugačije bilo postavljeno, ali tako je to uvijek, uvijek ima novih ideja i novih rješenja.
I na takav način smo uspjeli da dođemo do finih pjesama, do dobrih rezultata i takva je muzika naišla na svoj odziv kod publike. Čak i u svijetu. Tako se moj sin Željko, kad je u Americi počeo da svira u simfonijskom orkestru predstavio i s podatkom da njegov otac i dva strica također sviraju. Na njegovo ogromno iznenađenje čovjek s kojim je razgovarao mu je pokazao sva 3 albuma Sar e Rome!

P: Na trećem albumu surađivali ste i s Ladaricama?

O: Da, naravno. Nije bilo uopće sumnje koja je najbolja vokalna grupa u to vrijeme. Bili smo izuzetno sretni da smo snimali s njima, da je došlo do te suradnje. I dan danas mi je drago čuti njihovo pjevanje. Detalje ne znam jer je Hari to dogovarao i producirao s Ladaricama

P: Kakva su Vam iskustva vašeg posla, što pamtite kao dobro, što kao loše?

O: U tom poslu nikada nisam štedio sebe. Kada se krene u neki posao treba ga završiti i obaviti najbolje što se može. Evo, mi smo snimali ploču, a treći brat Ljubo nam je umirao. To snimanje smo obavili do kraja i tek onda posjetili brata. Takav posao traži svoje žrtve. Ne tvrdim da i drugi trebaju na isti način postupiti, ali volio bih kada bi se svi odnosili profesionalno prema svom poslu.

P: Jesu li Vam draže svirke pred velikim brojem ljudi ili intimnije svirke? Uz to vezano pitanje: tambure sa ili bez razglasa?

O: Moja svirka, po mom odabiru je bez razglasa. I draže su mi svirke u intimnijoj atmosferi.

P: Kakav je način na koji  se danas bavite tamburom?

O: Prije svega osjećam veliku obavezu prema svoja dva pokojna brata, Stevici i Ljubi. Osjećam potrebu da svojim sviranjem opravdam i svoju braću. Jer onako kako smo nas trojica svirali, neću reći da je bilo najbolje sviranje, ali smo svirali iskreno, s dušom i srcem - bratski. Nastojim da i danas moje sviranje bude isto takvo.
Sad više nemam potrebu da vježbam svakodnevno satima, ali svaki dan odsviram nešto, tražim... Ne tražim više plafon, vrhunac, nego se spustim dolje. Kako ja to kažem, kao da se spustim u rudnik pa tamo tražim. I uvijek nešto nađem. Neki svoj akord, svoju harmoniju ili nešto tako. Toliko ima materijala da živim još pedeset života ne bih imao dosta vremena.
Doduše, samo vježbanje i tehnika nikad mi nisu bili primarni. Jasno je da mlad čovjek u početku treba puno više vremena uložiti u vježbanje. Ja sam sad u fazi da mojih pet minuta svirke može značiti isto koliko nekom mladom znače tri sata vježbe.
Važno je da mladi vode računa o tome kako sviraju, da to ne rade površno i da vode računa kako muzički govore, a ne samo da odsviraju svoju dionicu.
Moja poruka svim mladim tamburašima je da im sviranje bude ljubav, da se o onome što sviraju brinu isto kao o nekome koga sami vole. Onda će svatko vidjeti da ljepše svira nego onaj koji samo uzme tamburu, a po držanju odmah vidiš da to radi preko volje. A zašto svira ne zna ni sam.
Sviranju treba prilaziti dušom i tražiti nešto u tome. Pa kad se nađe onda se i kroz svirku pokaže šta si našao. Ne znam jesam li jasan u tome...

P: Kakvi su bili vaši kontakti s novosadskim tamburašima, konkretnije s Janikom i njegovim sastavom, s obzirom na činjenicu da ste djelovali nekako u isto vrijeme, 70-tih i 80-tih godina?

O: Mi smo dobro znali jedni druge. Prije svega uvažavali smo se međusobno, poštovali smo se. Pratili smo šta gospodin Janika radi, oni su pratili što mi radimo, uvijek smo bili u toku. Ali Janika je imao svoj put, a mi svoj. Zvao je on nas da dođemo u Novi Sad, ali nismo se za to odlučili. Zar nije bolje da djeluju dvije dobre ekipe na različitim mjestima, i Sarajevo i Novi Sad, nego jedna? U svakom slučaju poštovali smo izuzetno to što i kako je gospodin Janika radio.

P: Koga ili što pamtite iz vremena dok ste bili član tog sjajnog orkestra Radio Sarajeva? Znamo da je bilo vrhunskih izvođača, ali i onih drugih, pa ako možete riječ-dvije o tome...

O: Da, puno ljudi je dolazilo na audicije. Bilo ih je i lošijih. Sve je zavisilo od toga koliko mu fali. Ako bi komisija procijenila da malo nedostaje, Jozo Penava bi radio s njima. Imali su korepetitora i vježbali bi dok nisu savladali problem. Ako netko ne bi mogao riješiti problem s intonacijom, dikcijom ili ritmom,  nije prošao. A naravno bilo je i onih koji su otpali odmah na audiciji.
Možda nema sad velike potrebe izdvajati poznata imena kao Zaima Imamovića ili Safeta Isovića. Bilo je izuzetnih manje poznatih, a prekrasnih pjevača. Sjećam se jednog Sidika, iz Banja Luke. Kako je taj čovjek pjevao... Tek je počeo raditi s nama kad se dogodio onaj potres u Banja Luci. Nikad poslije nisam čuo o njemu ništa. Jednom je došla i neka djevojka u seoskoj odjeći s maramom na glavi. Kad smo je čuli kako pjeva nismo se mogli načuditi. Koja boja, tehnika, ukrasi, dikcija. Nevjerojatno. Kao da je došla iz ne znam koje metropole, a ne iz nekog malog mjesta u Bosni. Danima smo još pričali o njoj.
Pamtim i kad je harmonikaš Radio Sarajeva Jovica Petković otvarao svoj restoran. Bili su pozvani svi iz radio orkestra. Mi, braća Pavlović, smo svirali na otvorenju. Kasnije smo se spustili u bašču koja je već bila poluprazna. Za stolom je sjedio Zaim i počeo pjevati. To je bilo nešto najljepše što sam doživio kao mlad svirač. Svi smo bili ganuti, suze su tekle, a bili smo sretni. Onda sam shvatio šta je Zaim.

P: Čime ste se bavili u posljednje vrijeme, koncerti, snimanja, nastupi?

O: Osim već spomenutog snimanja s Mostar sevdah reunionom, gdje sam snimao basprim, (uglavnom jednu dionicu, na jednom mjestu sam snimio i tercu; nadam se da će slušatelji prepoznati i prihvatiti moju tamburu) nakon povratka u Sarajevo imao sam dosta administrativnih stvari za srediti, tako da mi je i za to trebalo dosta vremena.
Nedavno sam još u Americi snimio neki materijal sa jazzerima. Klavir, bas i gitara su svirali jazz, a u to smo se uklopili ja na basprimu i moj sin Željko, koji svira violinu u hjustonskom simfonijskom orkestru. Nas dvojica smo svirali s ciganskim štihom. Ljudi koji su čuli snimke kažu da je to nešto posebno interesantno. Nadam se da će biti i objavljeno.
P: Postoje li kakvi planovi za okupljanje neke baš tamburaške ekipe, hoćete li nastupiti negdje uz tamburaše?

Velika mi je želja, i to sad prvi puta kažem, da dođem u Zagreb i odsviram sa Zagrebačkim tamburašima. Čuo sam da lijepo rade i baš bih volio s guštom s njima zasvirati i nešto napraviti. Trebam se dogovoriti oko detalja s jednim prijateljem i onda ćemo nas dvojica doći u Zagreb i zasvirati. Jako se radujem tome.
Osim toga dolazak u Zagreb oduvijek je za mene bio poseban doživljaj. I prije kad bih dolazio na koncerte u Lisinski ili negdje drugdje osjećao sam se posebno. U Zagrebu ima dobrih tamburaša i svaka svirka tamo je za mene bila velika, kao neki pečat u mom životu. Svirajući u Zagrebu osjećao sam se kao Muzičar.

P: Koju muziku sami slušate?

O: Slušam lijepu i dobru muziku. Nisam se nikad opredijelio za vrstu muzike, taman da je samo šargija. Ja ako čujem nešto dobro u tome, to mi je važno. Kad čujem da je to napravljeno s karakterom, da nije nešto na brzinu, to volim, a nije bitno koja vrsta muzike je u pitanju.

P: Kako se opuštate, volite li sport, pecanje, kuhanje?

O: Volim sport - boks i nogomet, iako boks nema veze s muzikom. Volim i dobru kuhinju. Ne znam šta bih dao da je sad kazan s čobancem ovdje preda mnom.

P: Na kraju, sigurno nismo pitali sve što treba pa recite imate li još nešto za dodati, još kakvu poruku?

O: Svakako bih poručio mladim tamburašima da je važnije da znaju kako se svira, nego koliko se svira. Treba naći sebe u muzici koju sami sviramo, stvoriti neki svoj image, a ne imitirati druge. Da sam ja imitirao Janiku nikada moja svirka ne bi bila to što je sad. Čak sam uspio izbjeći da imitiram svog brata Stevicu, iako mi je odmalena bio svirački uzor. Samo kad smo svirali zajedno jednako smo svirali. Ja sam se borio i uspio sam se izgraditi da ne ličim na Stevicu, mada svi znamo kakav je Stevica bio svirač. Ali ja sam Branko, a on je Stevo. Ponavljam, drugo je kad smo zajedno svirali. Kad sviram sam, ne sviram kao Stevica. Tako se i mladi tamburaši trebaju boriti da liče na sebe.