Tambura u Čunovu, Slovačka.
 

Prije nego što počnem pisati o tamburi i tamburaškoj glazbi u Čunovu dozvolite mi nekoliko riječi o našem selu i njegovom stanovništvu. Čunovom su prošli Rimljani, Avari, Slaveni i mnogi drugi narodi. O tome svjedoče brojni arheološki zapisi i iskopine. Čunovo je staro selo, a u prvom pisanom zapisu iz 1232. spominje se kao Chun (čita se Čun). Neki misle da naziv Chun dolazi od staroslavenskog čun - čamac, što je moguće s obzirom da se selo nalazi uz Dunav koji u blizini sela meandrira te su seljani bili usko povezani s rijekom. Do 1518. godine, kada se prvi put spominje ime Gašpara Horwatha - seoskog vlastelina, u selu je živjelo pretežno njemačko stanovništvo. Ali u to vrijeme se doseljavaju Hrvati koji postaju većinski narod u selu i tako ostaje sve do polovice 19. stoljeća. Od tada se domaće stanovništvo sve više asimilira. Do studenog 1947. Čunovo se nalazi u Mađarskoj. Nakon mirovnog sporazuma u Parizu tri sela, među njima i Čunovo, ulaze u sastav Čehoslovačke. Danas se 15 posto od približno 1000 ljudi službeno izjašnjava Hrvatima. Čunovo je danas najmanje naselje od 17 sastavnih dijelova glavnoga grada Bratislave. Nalazi se točno na tromeđi Mađarska - Austrija - Slovačka. Jedino javno mjesto gdje su Čunovci mogli izraziti pripadnost hrvatskome narodu bila je mjesna crkva. Do 1981. godine mise su se gotovo u cijelosti održavale na  hrvatskom. Danas se nedjeljom održava jedna, a u tjednu dvije mise na hrvatskom jeziku. Za vrijeme Čehoslovačke nije se bilo moguće organizirati.

Nakon pada komunizma u siječnju 1990. po uzoru na gradišćanske Hrvate u Austriji osnovali smo Hrvatsko kulturno društvo - Čunovo. Od tada društvo intenzivno djeluje na polju kulture. Prvo je utemeljen pjevački zbor koji nastupa u Čunovu i široj okolici sa svojim čunovskim repertoarom. Uz pjevački zbor utemeljili smo dječju plesačku grupu - Čunovsko jato. U proljeće 1993. godine smo uz pomoć velečasnog Branka Kornfeida (župnik u Stinjacima / Stinatz, Austrija - južno Gradišće, kasnije u Pandrofu / Parndorf, Austrija), koji nam je nabavio instrumente, počeli vježbati. Tako smo do kraja lipnja (za vrijeme Festivala hrvatske kulture u Devinskom Novom Selu) navježbali nekoliko tonova koje smo "ponosno" prezentirali. Ansambl (tamburaši i pjevači) je jedno vrijeme imao više od 30 članova. S vremenom se ansambl smanjio na 15 članova. Krajem rujna 2000. godine utemeljili smo dječački tamburaški sastav Čunovski bećari (10 dječaka) koji smo nakon 3mjeseca proširili na 25 tamburaša i tamburašica. Jedni su dosta dugo izdržali, a drugi nisu mogli nastaviti zbog raznih drugih interesa i obveza. Stari tamburaši nažalost više ne vježbaju a Čunovsko jato se transformiralo u slovačku folklornu grupu (novi naziv glasi Čunovský kŕdeľ). Mladi tamburaši vježbaju redovito dva put tjedno i dostigli su dosta dobar tehnički nivo (u gradišćanskom kontekstu te ih trenutačno ima 15 (od 12 do 20 godina). Prije dvije godine navježbali su izvorne narodne pjesme - jačke iz Čunova te su ih snimili na CD. Kritike na ovaj projekt su u Gradišću bile vrlo pozitivne. Društvo ima godišnje od 20 do 30 javnih nastupa u Slovačkoj i u inozemstvu.Našeprijateljsko društvo u Hrvatskoj je HKPD Bosiljak iz Čučerja s kojim se družimo više od 10 godina. I dalje nastavljamo vježbati izvorne čunovske pjesme i htjeli bismo snimiti još jedan nosač zvuka.

Tambura se u Gradišću svira od dvadesetih godina prošlog stoljeća i od tog vremena postala je pravi narodni instrument s kojim se Hrvati na ovom području identificiraju. Kod nas u Čunovu su se još prije 100 godina svirale gajde i violine, to je bila narodna tradicija. I u ovom smjeru nešto eksperimentiramo. U svakom slučaju bit će tih instrumenata u kombinaciji s tamburama na novom nosaču zvuka, nadamo se tijekom sljedeće godine.
Gotovo svi stariji članovi Čunovskih bećara su najmanje jednom sudjelovali u Školi folklora u Hrvatskoj koju organizira Matica iseljenika te od početka sudjelujemo i na tamburaškom seminaru u Šopronu (Mađarska). U ovom smjeru želimo nastaviti i u budućnosti. Prije dvije godine pokušali smo početi s podmlatkom, ali nije uspjelo. Treba još pričekati da se skupi desetero djece kako bi se trud isplatio.

Što se tiče problema, imamo ih kao i svi ostali. Usredotočili smo se na naš domaći folklor, imamo prekrasno raspisane note, ali nam fali stručno vodstvo ili barem dobar savjet koji bi svi prihvatili i poštovali.
Na početku se u grupi radilo s vrlo jednostavnim aranžmanima. 2002. godine HKD je Čunovskim bećarima organizirao ljetni tamburaški tečaj na moru i angažirao gospodina Peru Kutnjaka koji nam je pripremio aranžmane čunovskih jački (uveli smo 3.brač). Od tog trenutka grupa radi na ozbiljnijoj bazi i pokušava svirati i tehnički zahtjevnije kompozicije, naravno, koliko nam to okolnosti dopuste jer nije jednostavno spojiti početnike i  naprednije svirače koji se nalaze u grupi.
Trenutačno nam aranžmane priprema i pjesme obrađuje gospodin Mallinerits koji se dugi niz godina profesionalno bavio glazbom svirajući kontrabas u slovačkoj filharmoniji.

Općeniti problem folklornih društava gradišćanskih Hrvata je mali izbor svirača i manjak stručnjaka, a rezultat toga je slab tehnički nivo svirača. Druga stvar je sama činjenica da ne živimo u Hrvatskoj i nismo svaki dan okruženi njom. Kad kažemo Prigorje, Posavina, Zagorje, itd. svi znamo što slijedi, što je tipično za taj kraj, ali kada se kaže Čunovo ili sjeverno Gradišće nitko ne zna što očekivati i to je velika šteta jer i mi imamo izvanredno lijepe pjesme - jačke, koje su autohtone te zaslužuju biti stručno obrađene i to ne samo za gradišćanska folklorna i tamburaška društva. Kada smo u našem selu prije 15 godina uveli tamburu kao narodni instrument svi su je pozitivno prihvatili. Sada smo dužni pobrinuti se da tambura živi dalje i da postane nešto s čime se kao Hrvati identificiramo i prezentiramo. Živjeli Hrvati - živjela tambura!

Od osnivanja Čunovskih tamburaša i Čunovskih bećara tamburaška društva i HKD vodi Jive Maász.

S poštovanjem

Jive Maász
Predsjednik HKD - Čunovo