Josip Ivanković, zagrebački pjesnik, boem, slobodni umjetnik, bavio se i glazbom. U to je vrijeme vodio teenagerski bend poznat pod imenom Prva ljubav. Zahvaljujući svojoj komunikativnosti, svom specifičnom stilu i poslu kojim se bavio poznao je mnoge ljude iz glazbeno-produkcijske branše. Poznavao je, osim samih ljudi i neka pravila, zakonitosti estradne djelatnosti, razne stvari o kojima su tadašnji tamburaši-amateri mogli samo sanjati ili tek naslućivati da one uopće postoje. Za pretpostaviti je da mu se tada, krajem 70-ih već vrzmala po glavi ideja o pokretanju praktički novog pod-žanra tzv. narodne glazbe, koju je on u toj ranoj fazi nazivao novokomponiranom narodnom glazbom zapadne varijante. Vrlo indikativna formulacija naziva žanra, upućuje nas i na to kakav je stav i ideju Ivanković imao o tamburama, kao i na to da je taj čovjek, što god tko danas mislio o njemu čak nekakav rodonačelnik, tvorac smjera kojim je tamburaška glazba u Hrvatskoj kasnije krenula. Za početak ostvarivanja te ideje, trebao mu je netko glazbeno "potkovan", trebao mu je čovjek koji pozna glazbu općenito, pozna tambure i sve ostale detalje u kojima je sam bio slabije upoznat.
Tu u priču ulazi Zdravko Šljivac, danas poznati i priznati glazbenik, jedan od najcjenjenijih glazbenika uopće u Hrvatskoj.
Ivanković i Šljivac započinju s razrađivanjem i realizacijom tada još nedovoljno bistre i jasne ideje pod radnim nazivom  novokomponirana narodna glazba zapadne varijante. Raspolažu s nekoliko Ivankovićevih uglazbljenih tekstova koje Šljivac prilagođava izvedbi na tamburama. Kad je taj dio posla krenuo, trebalo je naći interpretatore tih pjesama. Kao prvo rješenje nametnula se trenutno najkvalitetnija tamburaška ekipa u Zagrebu, cigani iz Kamene čarde. Počele su probe. S probama i poteškoće. Najveća poteškoća je bila nezainteresiranost deronjskih tamburaša za cijelu ideju, nevoljkost za probe i česte izmjene u bendu, kao i česti odlasci cijelog sastava kući, u Vojvodinu. Stvar nije išla. Došlo se do pred zid...

***

Među zagrebačkim amaterima tamburašima našlo se pojedinaca koji su imali ambicija na kvalitetniji i zahtjevniji način baviti se svojim instrumentom. To se svodilo na okupljanje istomišljenika u bendove i uvježbavanje zahtjevnijeg i atraktivnijeg repertoara od onog uobičajenog. Sve bazirano na entuzijazmu, dobroj volji, a u svojoj osnovi slično onom što su radili i štitarski tamburaši.
Zoran Bucković, primaš i Mario Pleše na kontri su sa svoja dva prijatelja, Zlatkom Jurkovićem na basu i Damirom Miškulinom na braču na taj način radili. Imali su i pozitivan kontakt s mladim tamburašima iz Markuševca koji su imali jednake preference... Furali su se uglavnom na vojvođanski način korištenja tambure, kakav je tih godina reprezentativno i maestralno predstavljao svijetu Janika Balaž sa svojim orkestrom.
Ukratko; Štitar, Zagreb i Markuševec su bila nekakva žarišta gdje su teenageri s tamburama pokušavali raditi na sebi i na taj način ispoljavali svoju ljubav prema tim instrumentima. Sve se to odvijalo nekako istovremeno i tako je proticao kraj sedamdesetih i početak osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Tokom tih nekoliko godina, nekolicina tamburaša je nastojala razvijati svoje dosege, sve dok jednog trenutka Bucković i Pleše su ostali bez basista i bračista koji su morali otići u vojsku, na 15 mjeseci.
Bend je stao.
Šimo Dominković je završio studij i već neko vrijeme nije funkcionirao niti njegov bend ex panonaca.
Stanko Šarić je bio na drugoj ili trećoj godini studija u Zagrebu kad mu se priključio brucoš Mato Lukačević. Izgleda da niti tamburaši u Štitaru nisu mogli glatko funkcionirati bez basista.
Nastupilo je nekakvo vrijeme praznog hoda koje nikome nije bilo po volji. Čekalo se da se nešto počne događati.

***

Svako zlo za neko dobro. Usred te neaktivnosti, gradom se proširila vijest da Andrija Čabaj, jedan stariji, sad već pokojni tamburaš poziva sve zainteresirane zagrebačke tamburaše na jedan sastanak i dogovor u prostorije tadašnjeg SUBNOR-a u Zagrebu.
Zoran Bucković i Mario Pleše su otišli pogledati o čemu se radi, iako su unaprijed znali da način sviranja i odnosa prema tamburi kojeg Andrija preferira nije u njihovom "filmu".
Stanko Šarić i Mato Lukačević su isto bili prisutni među dvadesetak tamburaša koji su se odazvali Andrijinom pozivu. Na sastanku se brzo ispostavilo da Andrija ustvari samo regrutira ljude za novu postavu svog tamburaškog benda. Njegov nastup je bio prilično netaktičan i grub, tako da su se ubrzo raslojile dvije grupe sudionika. U grupi koju takav način, odnos i sam Andrija nisu previše zanimali našli su se Stanko i Mato, kao i Zoran i Mario. Grupa disidenata i heretika je doslovno istjerana s tog sastanka. Izlazeći iz SUBNOR-a smijali su se i glupirali na račun događaja koji se upravo dogodio. Četvorica imenovanih momaka je ostala zadnja, ostali su se razišli. Upoznali su se i ubrzo su Mario i Zoran ustanovili da Mato i Stanko sviraju iste instrumente kao njihova dva člana benda koji su otišli u vojsku. Basist i bračist.
To je bio početak jednog bendića i jednog prijateljstva.
Kvartet entuzijasta je ponovno profunkcionirao. Nalazili su se u prostorijama folklornog ansambla Ivan Goran Kovačić, na zagrebačkoj Opatovini i sviruckali povremeno. Zavisno od studentske financijske siuacije, ponekad bi otišli u Kamenu čardu, da čuju majstore na tamburama. U samoj čardi se obično događala interesantna simbioza. Sami majstori svirači su obično bivali dodatno raspoloženi i svirački dodatno motivirani kad bi dolazili momci za koje su znali da dolaze uživati u njihovoj svirci. Nema veze što od njih nisu zaradili skoro pa ništa, uvijek su voljeli da ih netko cijeni i rado sluša.
Jednog takvog dana, u pauzi svirke, njihovom stolu je prišao čika Miloš, čelist koji je inače znao često navraćati na probe benda entuzijasta, još dok su svirali u staroj postavi i podučavati ih stvarima do kojih sami nisu mogli doći. Kraj njega je stajao mladi čovjek kojemu je Miloš rekao da su ova četvorka za stolom dobri tamburaši i da s njima porazgovara. Mladić se predstavio kao Zdravko i rekao da ima materijal kojeg bi htio snimiti i izdati te da traži adekvatne svirače, tamburaše koji bi bili spremni surađivati s njim.
Razmijenjeni su brojevi telefona.