Na idućoj probi na Opatovini, osim četvorke entuzijasta su bili i Zdravko Šljivac, dakle onaj mladić iz čarde i Josip Ivanković. Dečki su odsvirali nekoliko instrumentala, Ivanković je upitno pogledao Zdravka koji mu je potvrdno kimnuo i te večeri su bili  ustanovljeni Zlatni dukati. Sve strane su riješile svoje probleme. Autorski dvojac Ivanković - Šljivac je našao ekipu za realizaciju svoje ideje. Mladi tamburaši su našli cilj svog djelovanja, a Romi iz čarde su se riješili posla za kojeg nisu bili motivirani. Zdravko je na klaviru demonstrirao o kakvom materijalu se radi. Iz današnje perspektive možemo znati da su to bile prve autorske pjesme namjenjene izvođenju uz pratnju tamburaškog sastava u Hrvatskoj. Tako nešto imao je samo Zvonko Bogdan. Kićo koji se isto često na estradi pojavljivao praćen tamburašima uvijek je nastupao u slavonskoj narodnoj nošnji i pjevao stare, narodne pjesme.
Ovo je bilo nešto drugačije, nešto novo...
Krenulo se s ekipiranjem postave koja bi trebala isfurati cijelu stvar. Razmatrali su se mogući ljudi za sudjelovanje u svemu tome. Nije bilo lako, izbor je bio relatvno uzak. Tamburaši u Zagrebu s kojima se pokušavalo kontaktirati i razgovarati o tome su u pravilu odbijali unaprijed takve ideje, kako koji... Neki sa cinizmom, neki se otvoreno rugajući, neki u rukavicama.
Atmosfera je bila takva da je samo spominjanje izvođenja na tamburama nečega što nije narodno i folklorno bila takorekuć blasfemija. U biti se radilo o tako sveprisutnom strahu od nepoznatog, novog, nedostatku hrabrosti i nepovjerenju.
Sa strane budućih (tada još nisu imali ime) Dukata isto nije bilo volje za suradnju s tamburašima rigidnog stava, koji nisu spremni ući u eksperiment, koji se drže kraja, ali ne hvale more.
Jedini koji su tada mogli pomoći su bili momci iz Markuševca (niti oni se još nisu bili  prozvali Ex Panonia). Ionako su u razmišljanjima i odnosu prema glazbi bili bliski s budućim Dukatima. Njihov basist Jinx je ušao u ekipu kao čelist, uz uvjet da je svom matičnom bendu uvijek na raspolaganju i da Markuševčani imaju prednost kod bilo kakvih preklapanja termina.
Sam Zdravko Šljivac je uskočio na drugi brač. Počelo se sa sviranjem.

***

Radilo se o nečemu potpuno novom, niti samom Josipu Ivankoviću, autoru svih pjesama nije dosta toga bilo jasno, kako bi to u konačnici trebalo izgledati, na kojim elementima bazirati cijelu stvar. Mudro je pratio razvoj situacije, vagao razne prijedloge i opcije oko svih, pa i onih naizgled i bezazlenih detalja.
Najteže je bilo pitanje pjevača. Pjevač je trebao biti fromtman, trebao se uklopiti najdublje u cijelu priču. Pokušavalo se s mnogim kandidatima i kod svakog je bilo nešto što je onemogućavalo suradnju.
Vrijeme je prolazilo, repertoar se postavljao, a pjevača još nema.
Nekako u to doba dočuo je i Kićo za tamburašku ekipu koja dobro radi. On se bio malo prije toga rastao sa Tucom i Slavonskim bećarima pa mu je trebala tamburaška ekipa koja bi ga pratila.
U takvoj situaciji, svaki bend bi bio oduševljen ponudom jedne zvijezde, a Kićo je nesumnjivo bio zvijezda, za stalnom suradnjom.
Ivanković je rezolutno odbio svaku mogućnost da Dukati budu nečiji prateći bend. Pa makar i Kićin. To je bio jedan od ključnih trenutaka, bez obzira na motive koji su Jožu natjerali da tako postupi. Svakako stoji činjenica da je Kićo bio neusporedivo veća zvjerka na estradi od Ivankovića i da bi zbog toga Kićo preuzeo glavnu ulogu u priči, što ukazuje na sebične Ivankovićeve motive, ali tim činom odbijanja Kiće Dukati su se opredjelili za samostalni put. Nitko od svirača nije Ivankoviću osporio njegov postupak.
Pjevač se i dalje tražio i u već pomalo nervoznoj situaciji Zdravko je na jednu probu doveo pjevača koji je sa svojim bendom pjevao na njegovoj svadbi.
Čovjek je bio blage naravi, dobroćudan, dobro je pjevao, jedino je bio znatno stariji od ostatka ekipe. Što je, tu je ne možemo očekivati savršenstvo i Marijan Majdak je počeo svoju suradnju s Dukatima.

***

Cijelo vrijeme tih početnih dana novog benda tražilo se adekvatno ime za sastav. Svi su bili angažirani na tome. Padali su deseci prijedloga, ideja, rješenja. Kod svakog se našlo nešto što nije pasalo. Interesantno je možda to što su se među tim prijedlozima nalazila i imena koja su kasnije, slučajno i nezavisno od ove priče uzimali drugi tamburaški sastavi. Bilo je stvarno puno prijedloga i ne treba izdvajati neke.
Niti dan danas nije jasno, a nikad niti neće biti tko je osoba koja je spomenula dukate. Tko god da je, i kako se na kraju došlo do naziva Zlatni dukati nema nekog većeg značaja od običnog kurioziteta. Doduše u jednom pravnom sporu, petnaestak godina nakon izbora imena je potegnuto i to pitanje, ali tu se stvar s imenom iscrpljuje. Mnogi su naknadno pitali čemu pridjev zlatni uz imenicu dukat kad se zna da je dukat zlatan, jer inače i nije dukat, nego bižuterija...Ivankovićev odgovor je bio, pozivajući se na vlastitu pjesničku dušu da pjesnici smiju reći da je sunce sjajno, a dukati zlatni. Ponekad bi uzvratio protupitanjem o tome kako se može u svakodnevnom govoru koristiti izraz "siđi dolje", kad je razumljivo da nitko ne silazi prema gore...
Tako se uz početne teškoće i podpitanja formiralo do danas najveće ime hrvatske tamburaške scene. I danas je aktivno i aktualno, usprkos njihovom novom, službenom imenu koje je tu samo zato da bi se zadovoljila pravna formalnost. Mašala!!!