Ekipa je radila intenzivno, žestoko, temeljito, nošena još uvijek mladenačkim entuzijazmom, amaterskim oduševljenjem baziranim na ljubavi prema tamburama. Tempo rada je bio jači nego što rade bilo koji profesionalni tamburaši. Probe od 17 do 22 sata, svakodnevno. Ispočetka na Opatovini, u centru grada, svima na pola puta. Auto nitko osim Jože i Šljivca nije imao. To se pokazalo kao problem kad su Dukati dobili izgon iz prostora na Opatovini, jer su ga koristili daleko više od predviđenog. Probe su nastavljene u Trnskom, u prostorijama mjesne zajednice. Sad probe više nisu bile svakome na pola puta, trebalo je potegnuti tramvajem iz Dubrave, busom iz Markuševca do Trnskog, kroz koje tada nije bilo tramvajske pruge, nego se išlo busom sa Savskog mosta. Linija 108.
Kako god da se uzme, to je bio period učenja, razvoja i glazbenog sazrijevanja svih uključenih tamburaša. Zahvaljujući glazbenom vodstvu Zdravka Šljivca, imalo se od koga naučiti. Svirali su se Zdravkovi aranžmani, a on je već tada bio vrhunski glazbenik, iako još nije bio afirmiran i priznat. Ostalima je dovoljno bilo da uključe svoje teleskope, radare, senzore i upijaju informacije i znanje, da sami zaključe nešto ili pitaju zašto to tako, a ne onako, kako ovo, kako ono. Sve u svemu, to je bio jedan intenzivan i kvalitetan period u formiranju budućih profesionalaca na tamburama.
***
U studio se ušlo krajem veljače 1983. godine. Izdavačka kuća Jugoton, mali tonski studio Jadranfilma u Zagrebačkoj Dubravi. Ako se ima u vidu da su se te svakodnevne peterosatne probe odvijale tokom cijele prethodne godine, da se uglavom radilo na samo na materijalu predviđenom za album "Ni sokaci nisu što su nekad bili", onda je svakome jasno da je kompletno snimanje instrumenata obavljeno za jedno popodne. Isto je uočljiva i motiviranost, nabrijanost svirača da negdje realiziraju taj svoj rad, da ga na neki način okončaju, okrune i zarežu u brazdu gramofonske ploče. S druge strane, niti snimatelj, niti Ivanković kao producent niti Šljivac kao glazbeni guru, a ponajmanje sami svirači nisu imali ideju kako na snimci dobiti ono što je uživo tako dobro zvučalo. Na kraju se po snimljenom materijalu interveniralo uz pomoć mix-pulta. Korišteni su filteri, prigušivana neka frekvencijska područja, više se napipkavalo nego što se ustvari znalo. Relativno lošem rezultatu pogodovala je i trema. Prvi puta se bilo u profesionalnom tonskom studiju, bilježi se ono u čega je uloženo toliko posla, ljubavi i dobre volje. Napetost je bila jaka i nesumnjivo je imala svoj utjecaj na rezultat. Osim svega, neki od instrumenata na kojima se snimalo nisu bili baš adekvatni, ali nije bilo dostupnih boljih rješenja. Idućeg dana Majdak je snimio vodeći vokal, a ostali prateće vokale. I sve je bilo gotovo praktički u tren oka.
***
Uslijedili su dogovori oko vizualnog imagea, odjeće u kojoj će se nastupati i naravno fotografirati za omotnicu albuma, plakate, autogram karte i ostali promotivni materijal.
Otprilike u to vrijeme na tržištu se pojavio album Cigana Ivanoviča, na čijoj su naslovnici bile fotografije Petra i Slobodana Ivanovića u bijelim hlačama i košuljama, s nekakvim šalovima oko vrata. To je Mati Lukačeviću potaknulo ideju da i Dukati budu u bijelim odorama. Skrojene su bijele hlače, kao sponzorska usluga jednog krojačkog salona, kupljene bijele cipele, a svi svirači su ionako imali svoje slavonske narodne nošnje, pa je pitanje košulja bilo time riješeno. Obavljeno je fotografiranje na pozornici zagrebačkog Saloona i time su sve stvari za objavljivanje albuma bile pripremljene. Prvi javni nastup Zlatni Dukati su imali na biciklijadi u Šmidhenu, u svibnju 1983. godine. Pozornica, razglas, voditelj, radio prijenos, mnoštvo publike, trema... Krenulo je.
U Večernjaku je istovremeno izašao članak pod nazivom "Beatlesi na tamburama", jer su momci imali spremljenih nekoliko obrađenih naslova liverpoolske četvorke.
To je sve trebalo biti priprema terena za mogući nastavak estradne aktivnosti koji je prvenstveno zavisio od rezultata koje bi eventualno polučio uspjeh još neobjavljenog albuma.
U međuvremenu, krenula je i prva gaža Zlatnih dukata, vikendom u Ivanić Gradu, restoran Ivanićanka... Trajala je tokom ljeta '83.
Danas izgleda neobično, ali u Ivanić Grad se putovalo busom, vlakom, skupa s basom.
Ekipa je radila intenzivno, žestoko, temeljito, nošena još uvijek mladenačkim entuzijazmom, amaterskim oduševljenjem baziranim na ljubavi prema tamburama. Tempo rada je bio jači nego što rade bilo koji profesionalni tamburaši. Probe od 17 do 22 sata, svakodnevno. Ispočetka na Opatovini, u centru grada, svima na pola puta. Auto nitko osim Jože i Šljivca nije imao. To se pokazalo kao problem kad su Dukati dobili izgon iz prostora na Opatovini, jer su ga koristili daleko više od predviđenog. Probe su nastavljene u Trnskom, u prostorijama mjesne zajednice. Sad probe više nisu bile svakome na pola puta, trebalo je potegnuti tramvajem iz Dubrave, busom iz Markuševca do Trnskog, kroz koje tada nije bilo tramvajske pruge, nego se išlo busom sa Savskog mosta. Linija 108.
U studio se ušlo krajem veljače 1983. godine. Izdavačka kuća Jugoton, mali tonski studio Jadranfilma u Zagrebačkoj Dubravi. Ako se ima u vidu da su se te svakodnevne peterosatne probe odvijale tokom cijele prethodne godine, da se uglavom radilo na samo na materijalu predviđenom za album "Ni sokaci nisu što su nekad bili", onda je svakome jasno da je kompletno snimanje instrumenata obavljeno za jedno popodne. Isto je uočljiva i motiviranost, nabrijanost svirača da negdje realiziraju taj svoj rad, da ga na neki način okončaju, okrune i zarežu u brazdu gramofonske ploče. S druge strane, niti snimatelj, niti Ivanković kao producent niti Šljivac kao glazbeni guru, a ponajmanje sami svirači nisu imali ideju kako na snimci dobiti ono što je uživo tako dobro zvučalo. Na kraju se po snimljenom materijalu interveniralo uz pomoć mix-pulta. Korišteni su filteri, prigušivana neka frekvencijska područja, više se napipkavalo nego što se ustvari znalo. Relativno lošem rezultatu pogodovala je i trema. Prvi puta se bilo u profesionalnom tonskom studiju, bilježi se ono u čega je uloženo toliko posla, ljubavi i dobre volje. Napetost je bila jaka i nesumnjivo je imala svoj utjecaj na rezultat. Osim svega, neki od instrumenata na kojima se snimalo nisu bili baš adekvatni, ali nije bilo dostupnih boljih rješenja. Idućeg dana Majdak je snimio vodeći vokal, a ostali prateće vokale. I sve je bilo gotovo praktički u tren oka.
Uslijedili su dogovori oko vizualnog imagea, odjeće u kojoj će se nastupati i naravno fotografirati za omotnicu albuma, plakate, autogram karte i ostali promotivni materijal.