Unatoč volji i mnogim drugim okolnostima koje su pogodovale uspješnom razvoju situacije, Dukati su funkcionirali na amaterskoj osnovi. Većina je studirala i to je imala kao prioritet, basist Mato se oženio i otišao iz Zagreba u Štitar, Jinx je prešao sa čela na bas. U jesen Ivanković donosi na probu novu pjesmu, namijenjenu za idući album. Pjesma se zove Zbog tebe. Negdje tokom uvježbavanja pjesme koja će 4 godine kasnije postati prvi hit onih pravih, profesionalnih Zlatnih dukata dolazi popuštanja konstrukcije cijelog projekta. Uz Matin odlazak, došao je primašu Zoranu poziv za vojsku, kontraš Mario nezadovoljan nekim okolnostima vezanim uz način rada Josipa Ivankovića izjavljuje da izlazi iz priče. Zdravko Šljivac je također imao neke drugačije glazbene ambicije... Razasute članove benda zamjenjuju momci iz Markuševca, iz Jinxovog matičnog benda, ali ta epizoda vrlo kratko traje. Odrađeno je tek nekoliko prije dogovorenih svirki.
Knjiga Zlatnih dukata pada na 2 slova. Ali 2 vrlo bitna slova, pokazat će se kasnije.
Ivanković odustaje potpuno od dosadašnje koncepcije, odustaje i od pjevača Marijana Majdaka. Tog trena ta dva slova Zlatnih dukata su Ivanković i Stanko Šarić. Nova Ivankovićeva koncepcija se dade predočiti njegovim vlastitim riječima upućenim Stanku: "Ti si Stanko stijena na kojo ću graditi nove Dukate"
Tim riječima Stanko Šarić postaje frontman, pjevač i svirač još nepostojećeg sastava. Ili više nepostojećeg, kako god vam drago.

***

Dobar glas se nadaleko čuje, kaže se. Tako je do zagrebačkih tamburaških krugova dopro glas o nekakvom klinji iz Vinkovaca koji praši po primu bolje od bilo kojeg poznatog primaša iz našeg okruženja. Svira u vinkovačkom kud-u Maksim Gorki. Petnaestogodišnjak Hrvoje Majić je skrenuo na sebe pozornost tamburaške publike, dolazi na kraće vrijeme u Zagreb i svira s Talirima. Apsolutno plijeni pažnju svojom kvalitetom, a još više omjerom te kvalitete i svojih godina. Već se tada dalo naslutiti da se radi o nečemu posebnom, što će tek ostaviti svoj trag u tamburaškoj glazbi. Jedino se nije moglo znati na koji način će se to dogoditi. Hrvoje je ipak srednjoškolac i svirku s Talirima treba promatrati kao epizodu kojom se predstavio u Zagrebu. Vratio se ubrzo kući u Vinkovce. A u Vinkovcima živi i radi Štitarac Šimo Dominković, koji odavno prepoznaje i shvaća Hrvojev potencijal te ga nastoji što kvalitetnije usmjeriti. Najbolji način za to je povezivanje Hrvoja i najboljih tamburaša u okruženju, onih iz Štitara.

***

Godina je 1984. Zlatni dukati više ne funkcionraju. Stanko završava studij građevine, Mato u Štitaru radi i živi sa svojom obitelji, Zoran je u vojsci, Mario svira s Ex Panonijom. Negdje u to vrijeme Šljivac se počinje profilirati u zborovođu, radi s djecom, nastaje prva generacija Zvjezdica, djevojačkog zbora koji će prerasti u sam svjetski vrh dječjih postignuća u glazbi.
Ivanković ne odustaje od ideje koja se nekad zvala novokomponirana narodna glazba zapadne varijante. Stekao je dosta iskustva, sazrio, upoznao okolnosti koje mu idu na ruku, koje mu smetaju, razrađivao je polako svoju koncepciju. Sigurno je dosta toga naučio iz prvog, neuspjelog pokušaja sa Zlatnim dukatima.
Sviračka ekipa u Štitaru je sad zrelija, kvalitetnija. Još uvijek surađuju sa Šimom, sviraju, snimili su i dio albuma Šime Jovanovca, kao prateći sastav.
U Štitaru se događa "pregrupiranje snaga". Sami svirači odrastaju, sazrijevaju, i što nije manje bitno, odrađuju vojni rok koji je bio i te kakva prepreka mladim ljudima koji su bilo šta započeli. Profiliraju se kao osobe i formiraju svoj stav prema glazbi kao životnom pozivu.
U raznim postavama i kombinacijama tamburaša iz Štitara, Dukati sviraju na županjskom području. U jednoj od varijanti nastupaju i s violinistom Petrom Nikolićem.
U tom relativno manje burnom vremenu, prolazi i idućih par godina godina, a i mnoge druge stvari sjedaju na svoje mjesto. Sastavu se priključuju Hrvoje Majić, primaš iz Vinkovaca i Krešimir Bogutovac - Stipa iz Bošnjaka, na braču.

***

Josip Ivanković s pripremljenim materijalom za novi album ponovno uspostavlja kontakt s ekipom koja više nije locirana u Zagrebu, nego u Štitaru. Nova sviračka šestorka u sastavu:

• Hrvoje Majić - prim;
• Stanko Šarić - prvi brač i pjevač;
• Mirko Gašparović - drugi brač;
• Krešimir Bogutovac - treći brač;
• Mato Miličić - kontra;
• Mato Lukačević - bas
  

kreće u akciju. Od samog početka radi se na profesionalnom principu. Gore navedena šestorka to prihvaća kao svoj životni poziv. Priprema se i razrađuje materijal za njihov prvi album pod nazivom "Nek zvone tambure". Prethodni album, "Ni sokaci nisu..." može se slobodno smatrati probnim albumom, nultim, predalbumom...
1987. svirajući gažu i boraveći u hotelu u Garešnici, privode posao kraju i kreću na snimanje u Rijeku, u studio Andreja Baše. Ovaj puta snimanje traje nekoliko dana, radi se temeljitije u samom studiju, same Ivankovićeve pjesme su snažnije i prepoznatljivije profilirane, Majić svoj talent koristi u formiranju konačnog zvuka Zlatnih dukata. Sve je nekako zrelije i jasnije nego kod prethodnog albuma.
Iako je naznaka uvođenja novih elemenata u tamburašku svirku bilo i prije, na ovom albumu se pojavljuje prva pjesma u kojoj bugarija ne svira uobičajeno, nego razlaže akorde (Oj mladosti), snima se 2 dionice bugarije na pjesmi Gazda Joza, gdje druga bugarija koketira s drugim, stilovima sviranja, na pjesmi Joj Anice Bogutovac svira bugariju umjesto Pište, radi promjene zvuka. U istoj toj pjesmi Stanko pjeva: "Wow, wow, wow, joj Ano..." što je bilo teško zamislivo za nekog tamburaškog izvođača.
Takvi pomaci danas možda izgledaju nebitni i mali, ali tada su bili najviše što se moglo napraviti a da se ne izazovu teži prigovori "reakcije" i tradicionalista. Trebalo je ići postepeno i s mjerom.