Treba svakako imati na umu da su svi dogovorno ušli u taj posao cjelokupnim svojim angažmanom. Više nije bilo drugih prioritetnijih stvari od ovoga. Stanko Šarić, kao frontman i ključni čovjek u cijeloj situaciji je napustio inženjersko radno mjesto u jednom vinkovačkom poduzeću, Mato Lukačević je isto prekinuo svoj dotadašnji posao, Hrvoje Majić je bio u godinama kad su njegovi vršnjaci upisivali studij, on nije...
Svi su krenuli u tada potpuno neizvjestan posao i sve svoje vrijeme posvetili sastavu pod imenom Zlatni dukati. Za tako nešto trebalo je imati hrabrosti, vjere i ljubavi prema sviračkom pozivu. Jasno je da se očekivalo mnogo već od prvog albuma, s pravom, jer većina tih pjesama se i danas, 20 godina kasnije izvodi.
Momci su radili intenzivno, nastupali su po cijeloj Hrvatskoj, kombinirali i usklađivali svoje nastupe s gostovanjima po radio postajama. Smišljeno i s planom se išlo u osvajanje i širenje tržišta. Imali su nekakav svoj ustroj, znalo se tko radi koji dio posla i cijela stvar je bila u osnovi zdrava. Naravno, jedan problem koji je bio poznat od samih početaka trajao je stalno i nebi bilo korektno ignorirati ga jer je imao itekakvog utjecaja na situaciju cijelo vrijeme.
Problem o kojemu je riječ je hirovit i ćudljiv karakter osnivača, kompozitora i glavnog čovjeka u Zlatnim dukatima, Josipa Ivankovića.
Unatoč svim velikim i pozitivnim stvarima koje je učinio kako za Dukate, tako i za tamburašku scenu devedesetih općenito, trzavice vezane uz Josipa Ivankovića su bile prilično česte i neugodne. Kaže se da su dobro i zlo uvijek u nekakvoj ravnoteži, a to je kod ovog čovjeka bilo baš izrazito uočljivo. Zbog njegovih postupaka i riječi, svirači su odlazili i iz onog prvog sastava, zbog toga Ivanković nije uspio ostvariti suradnju i s tamburašima iz Markuševca, nakon razlaza prve ekipe. Takve stvari bitno otežavaju kompletan rad i atmosferu.
Svirači - dukati su bili mladi, tolerantni i stvar je ipak nekako išla. Međutim, najstariji svirač od njih, Krešimir Bogutovac je ipak prekinuo suradnju i krenuo svojim putem. Kasnije je ostvario zapaženu sviračku, a potom još zapaženiju autorsku karijeru.

***

Bez Bogutovca se išlo u realizaciju drugog albuma, pod nazivom Pjevaj kad duša boli s kojeg pamtimo pjesme Listaj lipo stara, Marijano večeraj pa lezi i još neke. Snimljena je i nova izvedba pjesme s "nultog albuma", Pod tvojim prozorom.
Interesantan podatak je da je jedna izuzetna pjesma s tog albuma, imenom Ej cigane snimljena i u verziji koju pjeva Pišta, kontraš Zlatnih dukata. Ipak ta verzija se nije našla na albumu, vjerojatno zato što sastav još nije bio široko poznat, širenje tržišta i slušateljstva je još trajalo, pa da među publikom ne dolazi do zabune, sve pjesme na albumu je otpjevao Stanko, čiji glas je trebao biti jedan od zaštitnih znakova benda i brenda.
Krajem 80-tih, sve je išlo dobro, svojim tokom i svi su mogli biti zadovoljni cjelokupnim razvojem situacije. Nestrpljenu nije bilo mjesta. Nije tu bilo ni jednog hita koji bi preko noći digao Zlatne dukate u zvijezde. Išlo se laganom uzlaznom putanjom, na duže staze.
Ivanković je momke ubacio u jednu ekipu manje poznatih estradnjaka pod vodstvom jednog zagrebačkog managera i petorka je odrađivala koncerte, nastupe, gostovanja s kolegama iz drugog plana estradne scene.
Ironično je da je prvi festival na kojem su Zlatni dukati nastupili bio Splitski festival, iako festivala namijenjenih tamburi nije niti bilo. Zbog stava vodstva festivala, nije im dopušteno da nastupe kao tamburaški sastav, nego su nastupili kao vokalna pratnja glavnom izvođaču - Ivi Pattieri.

***

Kraj osamdesetih godina donosi sobom burne promjene širom Europe, koje su u bivšoj Jugoslaviji kulminirale ratom. U tim okolnostima Josip Ivanković povukao je neke poteze koji će se kasnije pokazati kao ključni za sudbinu njegovih tamburaša i njega samoga. Teško je tvrditi da se tu radi isključivo o planiranom i proračunatom postupku, iako je Ivanković bio vrlo svjestan situacije. Najvjerojatnije se radi o kombinaciji zrele procjene situacije i emotivnoj reakciji uzrokovanoj općenitim stanjem u državi.
Kao i prethodna 2 albuma, Dukati snimaju album s dotada zabranjenim hrvatskim rodoljubnim pjesmama u studiju kod Andreja Baše u Rijeci. Tadašnje rukovodstvo Jugotona odbija objaviti takav materijal, zbog kojeg se po tada važećem zakonu moglo i krivično odgovarati.
Andrej Baša, inače Slovenac, nudi Ivankoviću da taj materijal objavi produkcija Radiotelevizije Ljubljana, što je ovaj odbio riječima: "Ili će biti izdano u Hrvatskoj, od hrvatskog izdavača, ili neće uopće biti izdano nigdje!"
Iz tih riječi možda se najbolje uočava emocionalna komponenta koja je Ivankovića vodila u cijelom poslu oko Hrvatske pjesmarice. Takav stav se može imati samo iz rodoljubnih razloga, nikako poslovnih.
Kad je stvar zastala, Ivanković je Baši prepustio snimke koje je Baša sam preuredio, prearanžirao, otpjevao i u Ljubljani objavio iste pjesme u nekakvoj modernijoj formi. Nasnimljene su klavijature, bubnjevi, trzači su ostavljeni potpuno u pozadini, čak je i Stankov vokal poklopljen Bašinim.
Ironija je u tome što su se razvojem opće situacije u državi, te snimke počele vrtiti na hrvatskim radio postajama, kao jedine dostupne. Čule su se i na radio Zagrebu. Stvari su se iz dana u dan mijenjale i ukazala se mogućnost da zagrebački Jugoton ipak objavi Hrvatsku pjesmaricu.
Naravno da je to bio zadnji veliki posao kojeg je ta tvrtka imala pod imenom Jugoton.
Pjesme koje su se nekada potajice pjevale na privatnim skupovima. Pjesme koje su postale simbol izražavanja nacionalnih osjećaja u tadašnjim predratnim mračnim vremenima su postale dostupne u dućanima.
Prodaja albuma se mjerila stotinama tisuća primjeraka. Hrvatska pjesmarica je postala apsolutno i daleko najprodavaniji album s tamburaškom glazbom u povijesti.

***

Linija uspjeha momaka iz Štitara je zahvaljujući sudbini iz lagano uzlazne skočila naglo na sam vrh. Ipak je veliki uspjeh došao preko noći. Dukati su postali slavni! Ako su do tada za njih čuli i poznali ih jedino ljudi koji intenzivnije prate događanja na estradi, poslije Hrvatske pjesmarice svako dijete je znalo za Zlatne dukate.
Sva vrata su im bila otvorena, a oni su već imali s čim istupiti pred kamere i reflektore. U jeku rata njihov spot s Fabijanom Šovagovićem zauvijek je zapečatio Škorinu pjesmu Ne dirajte mi ravnicu u antologiju. Tu se približavamo koncu ove priče o uspjehu, ili priče o manje poznatim situacijama kroz koje su prolazili Zlatni dukati. Šta je bilo kasnije, zna se puno bolje, jer se uključila televizija i svi drugi mediji.
Iako je bilo slučajnosti, kao susret u SUBNOR-u, susret u Kamenoj čardi, predratna atmosfera u Hrvatskoj; ipak se može tvrditi da su presudile neke druge činjenice uključivši snagu i volju mladih ljudi da tamburi posvete svoj život, da svakodnevno i intenzivno godinama rade, da znaju što žele. Da nije bilo svih spominjanih slučajnosti, pa čak niti Ivankovićeve ideje o Hrvatskoj pjesmarici, sigurno bi i na neki drugačiji način Zlatni dukati postali ono što jesu i ovako.
Putem kojeg su prokrčili, za Zlatnim Dukatima krenule su tisuće tamburaša. Većini njih su Dukati i uzor. Uzor kojemu se još i danas nitko nije približio. Kraljevi ostaju kraljevi.