Razgovor s Vladimirom Pergjunom, voditeljem i dirigentom tamburaškog orkestra Dr. Antun Barac iz Grižana u crikveničkom zaleđu.

P: Vlado, koliko si tamburaša naučio svirati do danas?
O: Hm, trebalo bi izbrojati... 28 godina rada puta 20-30 novih svirača godišnje.... oko 400 tamburaša.

P: A gdje si se ti "navukao" na tambure?
O: Još u osnovnoj školi, kod profesora Rudolfa Rajtera. U Zagrebu. Onda je svaka škola u Zagrebu imala tamburaški orkestar. Tako i moja. Bilo je to tamo krajem 50-tih, početkom 60-tih godina prošlog stoljeća.
Radi se o tome da je tada sve bilo drugačije organizirano. Nekada su svi učitelji koji su dolazili iz učiteljskih škola ili učitelji glazbe morali znati svirati tambure ili neki drugi instrument. Uglavnom, većina je svirala tambure. Kasnije, kad su ukinute učiteljske škole onda su počeli nestajati i tamburaški orkestri po školama.
Tambura je bila i pedagoško sredstvo preko kojeg su se djeca sretala s glazbom. Bilo je i puno entuzijazma. Nije tu bilo prisile, ali oni koji su imali sklononosti prema glazbi su se mogli baviti sviranjem. Tada je bila i veća satnica glazbenog odgoja plus sviranje u orkestru kao temeljni oblik razvijanja muzikalnosti kod djece.
Za ilustraciju, danas postoje međuškolska takmičenja iz svih predmeta, ali iz glazbenog ih jednostavno nema. Nekada su postojala međuškolska takmičenja tamburaških orkestara. U Zagrebu su tada moja škola, Kaptol i škola Matija Gubec uvijek bile među prvima... Naravno, puno toga je ovisilo i o nastavniku koji je sve to vodio. A moj profesor Rajter je bio jedan od najvećih stručnjaka, glazbenih pedagoga, čovjek s velikim kapacitetom.
Kvaliteta glazbenih pedagoga u osnovnim školama je tada bila puno veća nego danas. Tamo su radili glazbeno visokoobrazovani ljudi. Na mojoj školi Kaptol, glazbeni je predavao čovjek koji je bio školovani kompozitor, akademski glazbenik. Tako je bilo i drugdje.

P: Sjećaš li se prve tambure koje si dobio u ruke?
O: Joj, to je bila nekakva troglasna Janković tambura... Najprije brač, pa onda bisernica. Tada su se na svim školama svirale kvintne tambure, pod utjecajem profesora Slavka Jankovića.
Počeo sam s bračem, pa bisernicom, ali prošao sam sve tambure. Zavisno od potrebe, bilo je nekoliko nas istaknutijih dječaka koji su uskakali na razne dionice kad bi se pojavila potreba za tim. Svirali smo za razne prigode, školske svečanosti, pratili smo i školski folklor... Da, vidiš, škole su onda imale i svoje folklorne grupe.

P: Kad si došao u Grižane?
O: Prije 30 godina. Posao me doveo u Crikvenicu. Posao nije imao veze s glazbom, ali odmah sam se uključio u rad društava koja su djelovala na ovom području. Počeo sam s tamburama...

P: Da li je u tom okruženju bilo tamburaških sastava tih 70-tih godina?
O: Na području tadašnje općine Crikvenica djelovalo je 7 tamburaških orkestara i 5 malih tamburaških sastava! Dakle, kad govorim o orkestru, govorim o sastavu od najmanje 20 ljudi. Bilo ih je 7 takvih!

P: Ovo je zanivljiv podatak, jer danas je percepcija u javnosti takva da je tambura vezana isključivo za Slavoniju, Vojvodinu, ravnicu.
O. Malo sam istraživao, bavio se poviješću tamburaške glazbe ovog dijela Primorja i otoka. Iznenađujuće je koliko je i na otocima bila razvijena tambura, i to prije mandoline. To se ne odnosi samo na primorske, nego i na dalmatinske otoke. Korčula, Brač. Krk... Tek kasnije, pod utjecajem Italije tambure se povlače i ustupaju prostor mandolinama.
Na području Hrvatskog primorja najstarije tamburaško društvo, Zvijezda Danica postojalo je u Kraljevici. Postoji slika tog orkestra iz 1910. godine. Tako da se ovdje sviraju tambure od samog početka 20. stoljeća. Na toj slici je 80 tamburaša, i svaki ima instrument u rukama! Jadranovo, Križišće, Rijeka... svi su imali tamburaške orkestre.
E, sad kako je došla tambura u te krajeve... To je bilo tako što su ljudi odavde bili zanatlije, zidari i išli su raditi u razne krajeve tadašnje države, Austro-Ugarske ili Jugoslavije. Puno ih je bilo po Banatu, Srijemu, Bačkoj i drugim krajevima gdje su se svirale tambure. Tamo su bili tokom godine, a vraćali su se kući preko zime i sa sobom donosili tambure. Tada je svako od 26-27 sela u crikveničkom zaleđu imalo svoj tamburaški zbor. Tambura je bilo glazbalo za zabavu, fešte, veselja. Iako je autohtoni instrument sopila i mih.

Nekada se drugačije živjelo u tim selima crikveničkog zaleđa. Mladi su izlazili na zabave gdje su svirali tamburaši. Ako im se njihova svirka nebi svidjela, jednostavno bi otišli u susjedno selo gdje sviraju neki drugi. Imali su širok izbor. Tako je to izgledalo u periodu prve polovice 20. stoljeća.