P: Kako se snalazite s aranžmanima za orkestar?
O: Imam puno prikupljene koncertne literature, koju ne bih stigao odraditi do kraja života sa svojim orkestrom. Radi se uglavnom o kompozicijama izvorno pisanim za tamburaški orkestar. Originali hrvatskih kompozitora koji su se izvodili jednom na festivalu tamburaške glazbe i nikada više. Unatoč mišljenju koje se zna pojaviti da literature za tambure nema, činjenica je da postoje velike arhive tog materijala. Recimo arhiva HRT, Osječkog festivala, tamburaški orkestri s većom tradicijom kao osječki Pajo Kolarić. Nažalost, tu ima dosta loše glazbe, dosta loših partitura nastalih prvenstveno po narudžbi, jer pravila festivala nalažu praizvedbu domaćeg autora... Naravno, ima i vrlo kvalitetnih djela, pogotovo iz vremena prvih festivala tamburaške glazbe u Osijeku.
Naravno da i sam radim aranžmane i obrade za potrebe svog orkestra. To je i nužno, jer ja ipak najbolje poznam mogućnosti, ograničenja i potrebe svojih svirača u orkestru. I kad je nešto dobro napisano, svirači to cijene i vole svirati, to je još jedan važan element motivacije.

P:  Iskustva sa festivalima, turnejama, nagradama...
O: Nagrade nemamo nikakve, jer na festivale jednostavno ne idemo. To preskupo za nas. Na primjer, jedan festival u Osijeku bi koštao toliko koliko nam treba za preživljavanje i funkcioniranje  kroz 2 godine. Sami plaćamo grijanje, struju, honorare... Festival nam ne donosi ništa osim diplome koju možemo objesiti na zid, a moramo imati praizvedbu koja se skupo plaća. Turneje su druga stvar. Toga ima i svake godine negdje idemo.
Interesantni su dojmovi stranaca o tamburi. U pravilu su svi začuđeni kako dobro zvuči izvedba neke njima poznate glazbe na tim našim nepoznatim instrumentima. Ljudi se pitaju radi li se o mandolinama, radoznali su... Ali tu se opet radi o statusu mandoline kod Talijana i statusu tambure kod Hrvata.

P: Surađujete li  kao orkestar sa solistima, instrumentalistima koji nisu tamburaši?
O: U zadnje vrijeme ne, ali smo surađivali s dosta solista. S trubačima, flautisticom, harmonikašem. Imamo raznih iskustava s raznim instrumentima koji dobro pašu uz tamburaški orkestar. Violine, gudači, klarinet...
Svirali smo i koncertne kompozicije pisane za trubu i tamburaški orkestar, ali ima i puno šlagerskih obrada, aranžmana gdje se kombiniraju drugi instrumenti. Krasno zvuče i udaraljke, bongosi, marimba... Ne treba bježati od toga. Tambura je plemenit instrument koji se odlično uklapa s drugim glazbalima.

P: Planirate li snimati nešto?
O: Za godinu i pol bit će 30 godišnjica našeg društva i snimit ćemo prigodni materijal. Da obilježimo taj jubilej, barem izdavanjem CD-a.

P: Što preferiraš kod svirača; tehniku sviranja, boju tona, izražajnost?
O: Sve. Sve je važno. Kvaliteta trzanja i tona je ipak na prvom mjestu. To je temeljna stvar, bez koje nema ni tehnike sviranja. Dobiti kvalitetan ton na instrumentu je ključna stvar. O tome sam razgovarao s vrhunskim tamburašima, između ostalog i s Janikom Balažom i on mi je potvrdio da se  to uči bez prestanka, cijeli život. Tehnika sviranja naravno prati tu kvalitetu tona, jer jedno bez drugoga ne ide.
Desna ruka kod tamburaša je ono na čemu se treba raditi, bez toga nema sviranja tambure.

P: Vježbaš li i danas?
O: Nažalost ne. Uz sve probe, pripreme, koncerte i pisanje nota ne ostane mi dovoljno vremena, iako mi se čini da bih više volio svirati nego biti dirigent.

P:  Koji instrument bi htio svirati u orkestru?
O: Čelo ili kontru. Prvo čelo, a ako nema mogućnosti, onda kontru. Čelo mi je najdraži instrument, jer znam kako zvuči orkestar s kvalitetnim čelistima.

P: Služiš li se kompjuterom kod pisanja nota?
Da. Do prije 15 godina sam pisao sve ručno, ali sam se našao zatrpan poslom i nisam više stizao. Poslije rata je društvu gdje sam dirigent sponzoriran kompjuter, PC 486, sa  Windowsima 3.11. I program za pisanje nota Encore 2. Danas sve radim u programu Finale.

P: Reci mi svoje mišljenje o malim tamburaškim sastavima, kakvih danas ima podosta.
O: Tambura je tambura, ali postoji razlika u vrsti glazbe koju sviraju orkestri i mali sastavi. Danas u malim sastavima ima vrhunskih svirača koji sviraju lošu glazbu na tamburi, a ja se s time ne želim baviti. Kad bi se mene pitalo, tamburu u malom sastavu bih tretirao isključivo salonski. Znači, 8 tamburaša, gospoda, crna odijela, sjednu u salon vrhunskog hotela i sviraju večernju glazbu, bez ozvučenja, bez struje. To je vrhunski pristup tamburi.

P: Što možeš reći o zastupljenosti tambure u medijima, ima li dovoljno tamburaške glazbe?
O: Mislim da ima. Svaki tjedan idu specijalizirane emisije i na radiju i na tv, neke se i repriziraju slijedeći dan. Međutim, ne znam koliko to utječe na samu populatizaciju tambure. Za popularizaciju je važnije da svaka sredina održi tradiciju koju je imala.
Imam dobro iskustvo u suradnji s klapama. Pjesma Vilo moja, za koju sam radio aranžman i snimio je sa svojim orkestrom koji prati klapu Crikvenica mislim da se puno vrti po svim radio postajama i da je dosta poznata. Ima još nekih ponuda da radimo i s drugim klapama na sličan način.

P: Kakav je tvoj stav općenito o tamburi i glazbenim školama, ima li za tamburu mjesta na glazbenoj akademiji?
O: Moj stav je da tambura, kao i svaki instrument mora imati svoje mjesto na svim razinama škole, od osnovne do konzervatorija. Rusi imaju konzervatorij narodnih instrumenata, jednako kao i konzervatorij klasičnih instrumenata. I tko tamo završi taj  konzervatorij narodnih instrumenata, dobiva status narodnog umjetnika. Znači, postoji rješenje da se i tambura postavi na najviši akademski nivo. Ali... Tu još nedostaje sav prateći sadržaj. Literatura, udžbenici, instrumenti, pa i nastavnički kadar.  Dobra ideja je, barem za početak da svi studenti koji studiraju na Glazbenoj akademiji, pedagoški odjel (tzv. 8. odjel) uče tamburu. Od tamo treba očekivati nove tamburaške  pedagoge. Samo ne znam koliko smo ih dobili u zadnje vrijeme. Studenti sami su slabo zainteresirani, ne žele se baviti time.
Nadalje standardizacija tamburaškog sistema je temeljna i nužna, neizbježna potreba. To prvo treba riješiti ako želimo tamburu kao akademsko glazbalo. Kako objasniti nekom kompozitoru cijelu ovu našu tamburašku zbrku oko štimova, sistema, raspona instrumenata?
Do današnjeg vremena se tambura tehnički toliko razvila da je ravnopravna s bilo kojim drugim instrumentom. Činjenica je da nema starije tamburaške literature, pisane od starih majstora, jer su nekada tambure imale 2 žice i mogle svirati iz jednog tonaliteta. Danas to više nije tako.
Nažalost, za pitanje standardizacije, unificiranja, nedostatka udžbenika i slično smo sami krivi. A bez toga se ne može ništa. Postoji još i antagonizam između osječkog i zagrebačkog tamburaškog saveza. Hrvatska posla, moglo bi se reći.

P: Vlado, kakva su ti iskustva s majstorima glazbalarima?
O:  Kvaliteta majstora i majstorskih radionica je svijet za sebe. Činjenica je da kvalitetnih majstora skorao pa i nema više. Oni koji su vrijedili su već pokojni. Vrijednost majstora se očituje u tome kad znalac dođe kod  njega i naruči instrument s točno određenim karakteristikama, da majstor zna kako će zadovoljiti zahtjevima naručitelja, da znade predvidjeti kakvog će zvuka biti taj instrument. E, takvih majstora danas više nema. Ima dosta majstora koji rade zanatski instrument, a ne umjetnički.  Ponekad se dogodi na neki ispadne i dobar, ali to je više slučajno.
Svakako bih htio spomenuti jednog graditelja iz Novog Sada, Stevana Belog. On je bio graditelj violina, bavio se i tamburama, ali nije htio uzimati previše narudžbi. On je znao kako dobiti koju vrstu zvuka od instrumenta, e to je bio vrhunski majstor.
Tu je i Gez, njegove bisernice su bile jako dobre.
Moj instrument je napravio jedan majstor iz Slavonije, od vrhunskog materijala. Ali zvuk nije bio vrhunski. Odnio sam tamburu kod Stevana Belog na restauraciju, odmah mi je rekao šta treba napraviti da se dobije zvuk kakav želim. Uredio je instrument savršeno. Radi se o basprimu. Danas se više takav instrument ne može napraviti.
Kvalitetan instrument mora imati ujednačenu boju na svim pozicijama i svim žicama. Čisti ton, punoća alikvotnih tonova, njihovo trajanje su nužni za kvalitetnu tamburu.

P: Što je važnije za dobar rezultat: dobar svirač ili dobra tambura?
O: Moje pravilo je da dobar svirač mora imati dobru tamburu. Treba imati na umu da loš svirač niti iz najbolje tambure ne može izvući ništa, dok dobar svirač može iz bilo kakve tambure izvući sve, a ako mu daš dobru tamburu, onda je rezultat još bolji. Mislim da danas ima mnogo kvalitetnih svirača, ali da ih majstori svojom kvalitetom više ne prate.  Preteško je doći do dobrog instrumenta.
Svi dobri instrumenti su naslijeđeni iz prošlih vremena. Nisu tu ni novci u pitanju, nego rizik da glazbalar neće napraviti instrument kakvog očekujemo.

P: Može li se nešto postići seminarima za dirigente i voditelje tamburaških orkestara, kakva su tvoja iskustva oko toga?
O: Seminari su svojevremeno bili glavni izvor potrebnih znanja. Bili su organizirani od Kulturno-prosvjetnog sabora Hrvatske, trajali su 10 dana. Radilo se u 3 grupe: dirigentska grupa, grupa naprednih svirača i početničku grupu. S njima je radilo 5 predavača. Učio se solfeggio, teorija, dirigiranje. Dirigiranje je recimo i to, predavao prof. Adalbert Marković. Svi polaznici su sačinjavali demonstracioni orkestar. Na kraju seminara pripremila bi se završna priredba na kojoj se pokazalo sve što je rađeno u tih 10 dana seminara.
Nažalost, danas takvih kvalitetnih seminara više nema. Današnji seminari su drugačiji, drugačije organizirani i postavljeni s drugačijim pristupom i ne mogu dati rezultat kao nekadašnji seminari.
Uostalom, taj jedini tamburaški semina kojeg danas imamo u organizaciji Matice iseljenika i nije tamburaški, nego folklorni seminar. Sve što se s tamburama radi usmjereno je samo za potrebe folklora i u funkciji je folklorne završne priredbe. Nije usmjeren na to da bi netko naučio o tamburama. To je danas dobro druženje, ali ništa više od toga.
Ako ima još koji seminar, to su uglavnom jednodnevni seminari koji ne mogu napraviti nikakve pomake oko napretka tamburaške glazbe u nas.
Potreba za jednim pravim tamburaškim seminarom danas postoji. I to velika potreba. Postoje i zainteresirani polaznici, naći će se i predavači. Jedini problem je financiranje. Takav jedan seminar bi zahtjevao najmanje 4 predavača, polaznike bi trebalo razvrstati po grupama, jer nemaju svi jednako znanje. Teme seminara bi se planirale i pripremile u dogovoru s voditeljima i pedagozima.
Međutim, nema tko to sve organizirati i pratiti i kao i obično, ako nečega i bude, bit će to bazirano uglavnom na privatnoj akciji nekolicine entuzijasta, kao i obično. Tambura je ionako instrument entuzijasta.
Evo, ja sam naučio o dirigiranju i vođenju orkestra na seminarima koji su se održavali u organizaciji Kulturno-prosvjetnog sabora Hrvatske između 1980. i 1990. godine. Interesantno je da su se ti seminari održavali u Zadru. Možda će nekome biti čudno, kako to da se tamburaški seminari održavaju u Dalmaciji, a ne recimo u Slavoniji. U Posedarju kraj zadra tada je funkcionirao kvalitetan tamburaški orkestar kojeg je vodio Andrej Jakuš. Taj orkestar je pružao logističku podršku seminaru. Seminar je trajao po 10 dana, bio je zimski i ljetni seminar. Svi polaznici su bili smješteni u istom hotelu.
Predavači su bili Milan Jandrošić iz Varaždinskog orkestra, Željko Bradić iz Samobora,  Mihael Ferić iz Slavonskog Broda. Dirigiranje je predavao Adalbert Marković, profesor sa zagrebačke glazbene akademije i još bi netko od profesora s akademije predavao i teoriju glazbe, koja jebila obavezan predmet. Pored svih njih, još je bio prisutan i neki vrhunski instrumentalist koji bi s naprednijim sviračima usavršavao tehniku sviranja.
Polaznika je bilo puno iz Vojvodine, Srbije, Bosne.
Na primjer, s profesorom Markovićem imali smo predmet koji se zvao analiza partiture. To smo detaljno radili na nekom primjeru, razradili taktiranje i kasnije bismo to dirigirali demonstracionom orkestru.
Polaznika na seminaru je bilo 60-100 tamburaša. Među njima je bilo barem 10 dirigenata, još više voditelja orkestara, mnoštvo naprednih svirača.
Prije početka seminara organizirala bi se audicija. Bila su zadana 3 primjera za odsvirati. Ko bi odsvirao samo 1. primjer bio je raspoređen u početničku grupu, ko bi mogao odsvirati i drugi primjer, bio je u srednjoj grupi. Za naprednu grupu trebalo je odsvirati sva 3 primjera.
Svaka grupa je imala svog predavača. Bilo je to i zgodna situacija i za razmjenu literature, iskustava.
Ne znam samo zašto taj isti organizator, Kulturno-prosvjetni sabor ne organizira i danas takve seminare.
Bilo je još seminara, drugačijeg karaktera koji su se organizirali u Novom Sadu koje su vodili Savo Vukosavljev i Julije Njikoš.