Bukka White i Jovan Stojkov – Šoja srodnici su »soul brothers«, kako bi se reklo jezikom bluesa. Sad, tko je Bukka, a tko Šoja, i što ih veže? Ne poznaju se, dakako: Booker T. Washington, rođen u Houstonu, Mississipi, 1909. godine, preminuo, čini mi se, potkraj prošle, bijaše veteran američke crnačke pjesme. Za života jedan od najautentičnijih gitarista, pjevača i autora tzv. Seoskog bluesa, Bukka se svojom sudbinom nije mnogo razlikovao od sličnih crnačkih narodnih umjetnika. Povremeno bi snimao i profesionalno nastupao, zatim bi ga okolnosti natjerale da se prihvati nekog »civilnog« zanimanja, sve u skladu s interesom koji je u vanjskom svijetu vladao za njegovu vrstu glazbe.
Poznavali su ga i cijenili specijalisti bluesa folkloristi i relativno rijetki svjedoci njegovih koncertnih nastupa, da bi popularnim imenom postao tek tokom šezdesetih godina, kad su, zahvaljujući uspješnom braku bluesa i rocka, mnogi stari majstori bluesa izvučeni iz zaborava i organizirano predstavljeni svjetskoj publici posredovanjem »American Folk And Blues Festivala«. Prilikom jednog od takvih gostovanja, čuo sam ga i upoznao u Londonu, 1970. godine. Svojim arhaičnim gitarističkim stilom, kojim je navlačio žice čelične »National« gitare, hrapavim, mrmljajućim glasom i osušenim crnim licem, djelovao je poput dragocjene iskopine na temelju koje dokumentiramo evoluciju jedne umjetnosti.

A Šoja? On je živ i pretežno zdrav. Otkad mu je prije nešto više od pola godine umrla baba, stanuje sam samcat u nevelikoj kućici nekih pet minuta od glavne ulice u Kikindi.

Najčešće prčka po dvorištu ili sjedi pod trijemom, u ambijentu koji se, po svemu sudeći, baš mnogo ne razlikuje od neuglednih zdanja u kakvima su, prema fotografijama, živjeli stari bluesmeni.

Šoji je 75 godina. Tamburu svira od petnaeste, no nedavno se povukao, tako da mu je slobodnog vremena napretek. Nastupa tek vrlo rijetko, u iznimnim okolnostima neke veće svadbe ili drugog slavlja, a inače smatra da je prestar za »deranje po kafanama«. Njegovu glazbenu tradiciju nastavlja sada »Šojina banda«, sastavljena od pet tamburaša, koje predvodi Šojin učenik, primaš »Biber«, pravim imenom Šajin Dimitrije.

Mogli bismo reći da je Šoja svojevrsna legenda svojega kraja. Možda se glas o njemu mogao raširiti cijelim Banatom, pa i dalje ali Šoja nikad nije želio svirati izvan širih granica Kikinde, makar su mu nudili posao čak i u Beogradu. Vjerojatno svako veće mjesto, a osobito u ovom dijelu zemlje, ima svojega majstora svirača?

»Bogami ne znam, nisam išo! Mogu jedino da lažem. Ima dobrih, nema govora. Kako se ono zove… te primaš jedan… u Beogradu mislim da je, ili u Novom Sadu… puuu kako sam zaboravio…« – napreže se Šoja.

»Janika Balaš?«

»Eeee, za njega sam hteo da kažem. Taj je dobar! Jest, jest. Nisam ga upoznao, samo sam čuo za njega. A on mene poznaje. Pita: »Je l’ živ Šoja, je l’ svira?« Zna za mene, a ja ne znam za njega. Pa bili su neki Todor i Maksa koji je poginuo«.

Kada smo uvečer, u »Baru« gdje svira »Šojina banda«, a to je nekakav mračan podrum, drugi semafor nalijevo od glavne ulice u Kikindi, koja se pomalo već pretvara u cestu na izlazu iz grada, razgovarali s »Biberom« i društvom o uspjehu, jedan od njih rezignirano reče: »Ih, šta ti je uspjeh. Janika Balaš je preko filma postao poznat skoro ko Šoja«.

A kad sam, pak, nekoliko dana poslije, zapitao Janiku Balaša u Novom Sadu je li čuo za staroga Šoju, nije se mogao sjetiti.

Balaš i Šoja primjeri su »srednje« i »podzemne« struje jednog te istog etničkog glazbenog izraza. Niski, zdepasti Janika Balaš već stasom i imenom asocira na svekolike simbole veselog ravničarskog života, koje čuvamo u svojim idealiziranim predodžbama na žar glazbe, dabome, ali i na salaše, konje, rizling, paprikaš… Vrstan je glazbenik s iskustvom pučkog svirača i člana Narodnog orkestra Radio-Novog Sada, ali nakon pojave u filmu »Sakupljači perja« sve više postaje i fizičkim zaštitnim znakom vojvođanske romske glazbe, neka vrsta »Eksportnog produkta« kojemu jugoslavenske i inozemne pozornice nisu nepoznanica. Njegove večeri na novosadskoj tvrđavi odlične su, ali točno odmjerene i uglađene, ispolirane prema našim očekivanjima, da ne bismo možda propustili doživjeti onaj ugođaj radi kojega smo došli.

Jedna se starogradska lijepi na drugu, u izboru i raspoloženju prema kojemu bismo i sami načinili program za kućnu upotrebu.

Uostalom, Janika Balaš sa svojim je orkestrom snimio dosad nekoliko ploča, na kojima ugodno pjeva još jedan noviji fenomen naše narodne glazbe. Zvonko Bogdan, čovjek za kojega, kad sam mu prvi put vidio fotografiju u novinama, nisam pouzdano znao reći je li riječ o pjevaču jazza i evergreena. Bogdan i Balaš atraktivni su reprezentanti vojvođanskog folklora, glazbenici na čiji ćete nastup pozvati goste i prijatelje sa strane, da uživaju.

Tiho i pomamno

Za razliku od finih, uglađenih zvukova Balaševih tamburaša, od tog sitnog tkanja folklornih žica, »Šojina banda« svira glasno, raspušteno, divlje. Njezina publika pije, pa tek onda sluša, dok se Balaševa trudi pa koordinira dvije aktivnosti. Balaševa »Cajka« neusporedivo je prisojnija od »Biberove« i »Šojine«. Balašev starogradski dajdžest svakako će vam se svidjeti, a »bandino« razvlačenje bit će efikasnije u stanju desperacije nego ugode.

Ukratko, Balaš je oplemenio svoje korijene primjetljivo estradnim sjemenom, dok su glazbenici iz »Šojine bande« ostali na razini tamburašenja kao svagdašnjeg zanata, koji donosi život, a ne ugled.

Ipak, i Šoja i Balaš, ma koliko razdvojeni uspjehom, imaju mnogo zajedničkog. Ni jedan od njih ne govori o svojoj glazbi kao o umjetnosti, niti su svjesni svoje publike kao grupe slušatelja. Priznaju i služe samo jednoj vrsti publike, a to su Gosti. Osjetio sam da svoju glazbu umiju vrednovati isključivo mjerom zadovoljstva svojega Gosta, čemu su ih učili od koljena na koljeno što su im njihovi učitelji ponavljali umjesto glazbene teorije. Kad smo šetali od zgrade novosadskog radija do njegova stana, Balaš je, onako zbijen u tamnom odijelu, držao u ruci svoj prim, na koji se i ne trudi navući futrolu, kao što bi neki službenik nosio aktovku. Dok razgovarate, ni Šoja ni Janika neće vam prozboriti jezikom folklorista i etnomuzikologa niti vam se isplati da pokušate izvući od njih ikoju frazu glazbenih termina. Ti trezori i robovi prakse, kao što je to već slučaj, nisu imali vremena, a ni prilike, da brinu o drugome, osim o uslužnosti glazbe s kojom žive.

Nema sumnje da su obojica začinjali iste ili slične lumperajke, da su se nagledali istih sudbina i naprimali istih smotuljaka novčanica za iste ili slične pjesme. Tek, Balaš je postao traženim, a »Šojina banda« ako štogod nađe.

Ne znam je li joj »bar« u Kikindi jedno od boljih zaposlenja, s obzirom da su glazbenici, radi posla, morali otići čak do turističkih Plitvica, ali kad su nas pogrešno shvatili, misleći da im nudimo svirku na svadbi, pristali su ne razmišljajući o radnom vremenu.

Da se sad vratimo na početak priče i pokušam objasniti zašto sam u temu o vojvođanskim tamburašima upleo i jednog tamburaša s drugoga kraja svijeta. Bukka White, koji se naputovao kilometara i razdaljina, čiji je blues našao u rock and rollu izvanredno probojan medij da postane međunarodnim jezikom sporazumijevanja, vrlo je slične psihologije narodskog umjetnika kao i Šoja, koji nije imao tu sreću da ga netko gurne dalje od periferije.

Tamne puti i reljefnih obraza, oboje navikli na život uz rijeku, krezubi i umorni od nekadašnjeg ludiranja, Bukka i Šoja nisu slični samo izvana, nego i po shvaćanju glazbe. Blues s Delte i »Cajka« s Tise, dva glazbena svijeta, oblikovana su u svojim preživjelim, autentičnim formama pod utjecajem sličnih etničkih obrazaca života, zbližujući se u temperamentu, osjećajnosti, slobodi i dojmljivosti iskaza. Ne želim sugerirati da je sličnost frapantna, ali usporedite li pažljivije kako »Biber« plete u swingu bas prima, terciste, kontraša i basista »bande« i kako Django Reindhart veze svoja džezistička sola na gitari, uz pratnju kvinteta francuskog »Hot Cluba«, primjetit ćete da su blues i jazz, afroamerička glazba, našli zajednički jezik s romskom.

Kad sam već načeo mogućnost usporedbe između Bukke Whitea i Šoje Stojkova, kao mogućih srodnika jedne »seoske« ili regionalne varijante inače udaljenih folklornih struja, onda bih Janiku Balašu, s obzirom da njegov »image« afirmiranosti, mogao usporediti s jednim B.B.Kingom, vjerojatno najpopularnijim crnačkim bluesmanom u međunarodnim razmjerima. Riječ je o zvijezdama, »glazbenim ambasadorima«, kako se to popularno kaže, koji na plakatima svjetske estrade figuriraju kao diplomati svojih tradicionalnih glazbenih idioma.

No, romska je glazba našla dosad samo jednu genijalnu osobu, totalno samosvojnu glazbenu ličnost već spomenutog Djanga Reindharta, da se uspješno združi sa sklonim joj folklornim formama, a pod paskom umjetnosti džeza, i tako stekne masovni svjetski ugled. Inače, preostalo joj je da se povremeno koristi naklonošću internacionalnih, cijenjenih umjetnika, kako bi, izvučena iz etničkih rezervata, pokazala načas svoje lice svijetu, kao, na primjer, u televizijskom šou violinista Davida Ojstraha, koji je od svojih kolega, u goste pozvao madžarskog primaša Sandora Lakatosija i francuskog jazz-violinista Stephanea Grapellyja (inače bliskog Djangova suradnika).

O bluesu, pak, govorimo s uvažavanjem jedne odavno priznate vrste, nemajući pojma da nešto slično raste i po našim dvorištima.

Uostalom, poznato je da je sevdah najbolji prijevod bluesa. Druga je stvar što u folkloru vidimo samo kafanski očaj – ili kabinetsku disciplinu u nadleštvu nauke, iako bi sa životom mogao imati sijaset drugih spona.