Kad se u današnje vrijeme govori o tamburaškoj glazbi, pogotovo o onom njenom dijelu koji je najizloženiji široj javnosti, znači estradnom segmentu, kod mnogih, vjerojatno kod većine prva asocijacija je tamburaška ekipa poznata pod imenom

ZLATNI DUKATI
(put do vrha)

Kao i kod ostalih situacija u životu, i na ovaj sastav i njegovu priču je ujecao splet najrazličitijih okolnosti i slučajnosti kojima ćemo se pokušati pozabaviti u ovom članku.

Ključna i najvažnija stvar u svemu je zajednička Zlatnim dukatima i većini drugih tamburaša. To je ljubav prema tamburama i prema muziciranju na tim instrumentima. Ostale okolnosti su vjerojatno specifične i razlikuju se među raznim tamburašima. Evo pokušaja prikaza tih ostalih okolnosti, od samih početaka, pa do eksplozije njihovog uspjeha.

***

Selo Štitar, na Savi, nekoliko kilometara uzvodno od Županje danas je ljubiteljima tambure poznata činjenica. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća nije bilo tako. Tada su samo nekolicina dječaka, okupljeni oko svog primaša Šime Dominkovića prilično uspješno ovladavali vještinom sviranja tambure, upoznavali tu lijepu glazbu i kako koji, razvijali svoju ljubav ili realizirali, provodili u djelo dječju zanesenost tamburom koja ih je pratila od rođenja. Zahvaljujući takvim okolnostima, i prihvaćajući podršku i znanje Šime Dominkovića koji je danas veliko i priznato ime među svim tamburašima, Štitar je već tada imao bazu tamburaša koji su se svojom kvalitetom izdizali daleko iznad nekakvog prosjeka u tadašnjoj SR Hrvatskoj. Već tada su promatraču sa strane bili očigledni pokušaji širenja granica u kojima se u to vrijeme kretao standardni repertoar tamburaša; omeđen s jedne strane folklorom, a s druge poznatim starogradskim pjesmama, prvim albumima Zvonka Bogdana uz pratnju Janikinih tamburaša. Među tim štitarskim momcima s tamburama jasno je da su se nalazili i Stanko Šarić koji je svirao brač i Mato Lukačević na basu. Bilo ih je još podosta, vrlo vrijednih, kvalitetnih tamburaša, ali za potrebe ove priče izdvojit ćemo izuzetno talentiranog i specifičnog kontraša kojeg su svi zvali Pišta, po Pišti Kormanjošu, tadašnjem Janikinom kontrašu koji je svim ostalim kontrašima na svijetu bio nedostižan uzor. Inače štitarski Pišta se zove Mato Miličić, ali svi ga oduvijek zovu Pišta. Tome je razlog i činjenica da je imenjak sa svojim basistom, pa kako bi se izbjegli nesporazumi, basist Mato ostaje Mato, a kontraš Mato ostaje Pišta. Problem riješen. Naravno da je s tom ekipom i Mirko Gašparović, bračist, uvijek nekako diskretan i samozatajan, ali čovjek koji je svoje uvijek odsvirao onako kako i koliko je trebalo.

***

Grad Zagreb, slično kao i ostatak Hrvatske tih godina ima "tanku" tamburašku scenu. Osim institucionaliziranih tamburaških orkestara u okviru Radiotelevizije Zagreb i Državnog folklornog ansambla Lado, sve ostale aktivnosti tamburanja su svedene na folklorna kulturno-umjetnička društva i pokoji amaterski orkestar. Ako se nešto i događalo, to su više bili izuzeci nego nekakva redovna, uobičajena pojava. Među tim izuzecima trebalo bi spomenuti, vidi vraga, opet Šimu Dominkovića koji je tih godina studirao u Zagrebu i organizirao tamburašku ekipu sastavljenu mahom od Slavonaca na studiju u Zagrebu. U toj ekipi osim samoga Šime sviraju povremeno od Štitaraca još i braća Miličić, Pišta i Andro kao i Ivo Dominković i Đuka Baotić. Ime dotične ekipe je interesantno - zovu se Ex Panonia. Panonci koji su privremeno u Zagrebu... Ime u skladu sa situacijom.
Osim spomenutih panonaca, u Zagrebu povremeno svira ciganski tamburaški sastav u Kamenoj čardi, smještenoj u Velikogoričkoj ulici, kod toplane na Savi.
Ti tamburaši, odnosno njihovi nasljednici su danas poznati pod imenom "Biće skoro propast sveta", svi su bili iz sela Deronje u Bačkoj, svima je prezime bilo Jovanović i bili su najbolje što se od tamburaša moglo čuti u ovom, zapadnom dijelu ondašnje države. Kako i ne bi bili tako jaki, kad je njihov vođa benda, Todor Jovanović u redovnoj postavi imao legendarnog Đenu Brzog i čelistu Miloša Jovanovića, dvojicu umjetnika tambure koji su bili i ostali u uskom krugu onih najboljih, među kojima se više ne može uspoređivati nekakva međusobna sviračka kvaliteta, jer svaki je bio na svoj način najveći. A i ostali u tom bendu su bili toliko dobri da uopće nije bilo neumjesno što sviraju s takvim majstorima.
Normalno je da je Kamena čarda bila i mjesto gdje su hodočastili svi fanovi tambure, bez izuzetaka, kao i oni ostali koje je tambura zanimala na bilo koji način...